...the words were as mystical as purring animals
the circle of rage
the ghosts on the stage appeared
the time was so tangible, i'll never let it go
ghost stories handed down, reached secret tunnels below
go one could see me
i fell into yesterday.
our dreams seemed not far away
i want to, i want to, i want to stay.
i fell into fantasy
the girl on the wall always waited for me,
and she was always smiling
the teenage death boys
the teenage death girls
and everyone was dancing
nothing could touch us then
no one could change us then
everyone was dancing
nothing could hurt us then
no one could see us then
everyone was dancing
everyone was dancing.....
afi – the days of the phoenix
Ovaj post posvećujem svim djevojkama koje je moja unutarnja borba ega i id-a povrijedila. Ne, ovo neće biti (za razočaranje nekih) jedan sarkastičan i humorističan post. Ovo posvećujem poglavito jednoj specifičnoj osobi moje nedavne prošlosti. Danas me pogodilo. Valjda zbog svog tog alkohola koji je jučer prošao kroz mene i koji valjda još uvijek teče pomiješan s mojom krvlju. Opet sam pao.
Da, znam, ja sam kriv, da, znam, bila je to moja odluka i ne žalim zbog nje, jer i dalje vjerujem da je bila ispravna.... ma kurac! Ne vjerujem, ne znam što vjerujem, ne znam što želim i ne znam što će od mene biti. Osjećam se ko jebeni tinejdžer kojeg pubertet puca toliko da bi najradije iskočio iz svoje kože....
Jednostavna rečenica, samo par riječi, „Ja sam, takoreći, bila na kavi, jer je Josipi došao dečko, pa nisam mogla s njom izaći“. Josipa joj je frendica.... a ona je..... hm, da... Lice joj je sjalo, bila je zadovoljna, i, barem malo, čak i sretna.
Mrzim samog sebe zbog osjećaja koji me progoni. Mrzim sebe zbog licemjernosti tog osjećaja. Da, nismo zajedno, da, prekinuli smo jer veza nije išla u dobrom smjeru, i na taj način smo barem zadržali jako dobre odnose i to mi je drago.... i baš zbog te odluke mi nije jasno zašto mene puca ljubomora? Zašto me smeta? Zašto ako nismo zajedno? Glupo je to, i meni samom, jer ja nemam pravo prigovarati, to je njena sloboda, izlaziti s drugim ljudima, to je, na kraju svega NORMALNO! Ići dalje.... da. Jebemu život.
Svjestan sam činjenice da bi, vrlo vjerojatno, ako bi ona i ja pokušali ponovo, opet sve ošlo u vražju mater, no svejedno, svetinja punog mjeseca je ostala. Da objasnim: ona i ja smo se, poput nekih bića iz urbanih legendi, mijenjali tokom punog mjeseca; to je bilo privlačenje veće od bilo koje zaljubljenosti ili strasti, ona i ja, zajedno na puni mjesec, jednostavno nismo bili ljudi. Znao sam se sljedeći dan gledati u ogledalo, i pitati se odakle mi te ogrebotine na leđima, ugrizi i slično, a kad bi nju vidio, skužio sam da nisam bio jedini takav..... Najbolja (ili najgora) finta je da je taj osjećaj i poslije prekida ostao, eto, baš smo se negdje prije, za zadnjeg punog mjeseca našli i vidjeli. Kvragu i sve. Ne želim ni pričati kakvi su to pogledi bili tada. Ne želim ni spominjati koliko sam joj htio strgnuti odjeću s nje i što smo onda bili pričali.....
Tim osjećajima sam se morao othrvati, jer znam da jedna takva noć povedena s njom bi bila i više nego nadljudska, ali problemje bio u tome što bi bilo poslije te noći. Opet problemi i opet sranja i opet sve ispočetka.
To je prokletinja muškog roda, iako možda i ne želi nešto ili nekog, ili ne može biti nešto ili s nekim, na neki, možda dječji primitivni i nerealni način podsvjesno očekuje da nitko drugi neće dirati njegovu svetinju. Sjećanja i događaji od prije kao da bi time bili uništeni i jednostavno, izbrisani......
No sad moram stisnuti zube, i nastaviti ono što sam ovih dana radio, ono što sam sinoć radio. Ulijevao litre alkohola u sebe. Alkohol dezinficira i čisti rane, pitajte bilo kojeg medicinara.
A ja? Već drugi tjedan kašljem ko nespašen. Vid mi je ošo u kurac, percepcija također. Evo, jučer sam iz nosa počeo ispirivati krv, a danas sam i iskašljao nešto krvi. Ma boli me kurac. Ako treba, na ta način će i završiti ova prosta duša slovenska. Bio bi to dobar način. Pravi. Pjesnički i boemski.
I ako netko tko me zna, možda nakon što pročita ovaj post vidi me negdje kako ležim mrtav pijan ili nešto slično, neka me ne pita šta mi je i zašto toliko pijem i zašto sam takav kakav jesam zadnjih mjeseci, pa čak i godina. Iz ovog se posta dosta toga može iščitati.
Ne krivim nikog, osim možda sebe. Za sve to što mi se događa, i spreman sam suočiti se s problemima, uvijek sam i bio. Ali prje nego se dogodi nešto, želim da se zna, želim da se te duše čije sam postojanje ja nagrizao svojim postojanjem, povrijedio ili uništio, bilo svjesno, bilo nesvjesno, bilo željeno, bilo neželjeno, želim da znaju da mi je iskreno, ali zaista, od srca, žao.
Ostajte mi dobro i čuvajte ono do čeg vam je stalo, pazite na to koliko vam je stalo do nečega, jer katkada shvatite da vam fali baš ono što ste imali, a mislili da vam to smeta i ne treba.