- 
- 
- 
JJ-ove baljezgarije umjesto pisanja u dnevnik
02.10.2006., ponedjeljak
kava..
|
znam da je cekate ;))) a ova ima i radni naslov.. ;) KAD PADAJU MASKE na mobitelu se titrajuci pojavilo pisamce pogledao sam niz cestu, siva rijeka vijugala je niz brezuljke, kraj ili stajaliste se nije naziralo... smanjio sam na 90 i uzeo mobitel.. "sta se radi :-)" "evo putuje se u zagabriu, na sastanak :(" imao sma vrmena da polako otipkam znam to s ekosilo sa svim mojim uvjerenjima.. ali njoj se odgovara uvjek ako se moze.. "nemoj me zezat, i ja bas putujem tamo, gdje ides?" "ma neki sastancic u 10 od sat vremena.. ali mora se biti na njemu" "nisam to pitala... pitala sam GDJE?" "gdje i obicno ja idem..." "ahh ti i oni... pa koliko lijepih cura imaju tamo??? :))" "premalo :( " tekao je nas virtualni razgovor.. "a dobro , zamisljaj da su ja.. nego da li ces imati vremena za kavu?" "pa mogao bih te ugurati u neki termin :-)))))))) " "da sefe :-) " "sad moram voziti, krecu oni tuneli.." "TI NISI NORMALAN, VOZI OPREZNO I EOD :)" nastavio sam voziti, ubrozo mi se njezin lik utopio u sivilo ceste i raznih suicidalnih madjara i ceha koje si morao izbjegavati vjestinom najboljih slalomasa na sastanku, kao i obicno cavrljalo se o svemu... proslo je pola sata a jos se raspravljalo o manjku kave.. falilo je tocno 10 kava kava ispred mene se hladila nisam htio piti dok svi nismo dobili kavu, a i volim hladnu kavu netkoje pokucao na vrata, kroz vrata je usao portir i krenuo prema meni: "Gosp. News jedna osoba Vas treba, kaze da je takodjer na popisu, ali ne mozemo je pronaci, mozete li na tren doci da rascistimo situaciju, nadams eda je sve samo nedostatak birokracije.. " nasmjessio se na kraju... obukao sam sako i krenuo s njim do porte... pregledavao sam ali nisam vidio nikog poznatog... "Evo gosp. News, gospodicna kaze da je i ona trebala sa Vama na sastanak..." okrenula se.. sivi uski komplet je savrseno isticao sve sto je bilo lijepo na njoj.. isticao je sve.. kosa podignuta u pundju i naocale ispd kojih su me gledale oci srne "pa zar je vec sve gotovo?" "sve.... i sad sma dosla i kazu da mi treba tvoje jamstvo da bi usla na sastanak...." okrenuo sam se portiru "jamcim za nju i zivotom" nasmijesio sam se.. "ako je tako...."znacajno je naglasio portir"evo samo ga pratite" "ma pratim ga cijeli zivot" nasmijala se... i krenula je zamnom... "ti si luda.." rekao sam joj kad smo usli u lift... "ma nisammmm samo mi fali kavaaaaaa" rekla je mazno :) usli smo u salu za sastanke "evo moje kolegice ..... , ona ce samnom pratiti danassnji sastanak" i primaknuo jedan stolac sa strane stavila je svoju akt tasnu pod stol izvadila ozbiljno papire i pocela nesto zapisivati.. ostatak ekipe je samo bio tiho.. sve dok se voditeljica sastanka nije sjetila "drago nam je, moze mo li poceti evo sad ima i kave za sve , cak i za novu kolegicu" predala mi je papir na kojem je pisalo samo "a gdje su te lijepe ???? " uzeo sma papir i dopisao "jos su u rusiji, mlade.. :P " "ti nisi normalan..." napisla i predala nazad papir... sastanak je prosao suhoparno...zavrsili smo... ozbiljno smo krenuli prema izlazu.. cim smo izasli, ruka je dotakla moju "idemo na kavu?" "naravno, ovo sto smo pili ne spada u opis kave" uhvatila me za prst..."hejjj idemo li na KAVU" nasmijala se... "ma naravno " nasmijao sam se i ovio ruku oko struka, lagano je podrhtala i stavial ruku oko mog ramena "ovo smao sudbina moze...." dosli smo do parkinga.. limeni ljubimci su se grijali na suncu, pogledao sam gore dolje... "sto trazis?" "pa tvoj auto.." "aha..prati me.." krenuo sam z a njom, tek sad sam vidio kako kostim istice struk i noge koje su lagano hodale "evo nas.." rekla je i okrenula se... "ali, ovo je moj auto.... " "pa narvo kud si ti zijao?"nasmijala se.."u oci?" nasmijala se jos jace.. "maa... "odmahnuo sma rukom... "ti me vozis kuci " osmjeh joj je prekrio lice i zubi su me zaslijepili u trenu.. "stvarno?" "ma da, rekla sma mojima da imam prijevoz i da cu malo zakasniti.." "ok .. idemo onda..." "ali ja ti dajem upute... moze?" "naravno ", nasmijao sam se.. usli smo u auto.. "a sad stavi kljuc u bravu , stavi pojas, zazmuri" pogledao sam je ona je sa osmjehom samo prevrtila ruke d aje poslusam na usnama sam osjetio njezine.. lagani dodir i trnci.. otvorio sma oci, vidio sam da i ona otvara oci... "to mi je falilo.." rekla je tiho, necujno... nasmijesio sam se.... pomalo zbunjen, pogledom sam pratio njezine trepavice.. do ugla oka pa niz nos.. do usana... "ovdje skreni desno.." "ali......" pogledao sam je... "idemo starom cestom" kimnuo sma glavom.. znao sam d apostoji i ta cesta... "idemo..." polako smo isli.. niej bilo guzve ali opet.. semafori su bili svugdje na svakm semaforu , moja ruka namjenjacu je dobila poklon od nje... mali meki dodir.. nakraju smo izbili na nestu bez semafora slusam sam je .. " skreni ovdje , sad desno..sad lijevo" slusao sam je kao skolarac.. na kraju je rekla "skreni desno" i zavrsili smo na makadamu... "da nismo zalutali?" "vjerujes li mi?" pogledala me je prijekorno "uvjek..." "pa vidjet ces onda... " "skreni ovdje lijevo...stani..." poslusao sam je.. sad sma pogledao gdje smo stigli.. sumski put je bio na ovo mjestu malo prosiren... toliko da se u dlajini malo dalje vidjelo nadaleko d ali netko ide... "mislila sma da ovoga vise nema" nasmijala se... "a ja mislim da ti imas jako dobro pamcenje... i da dbrog ucitelja imala... " dodao sam ... dotakla mi je ruku... bila je hladna i drhtala je lagano, ruka je bila napeta, htjela je prikriti svoju nervozu... "nemoj biti nervozna.." lagano sam je pomazio po licu... "ma nisam nervozna.. ovo je trema..." rekla je i poljubila me... "hmmmm malo je neudobno ovdje..." u trenu smo bili na zadnjem sjedalu.... "vidis da mi trebas vjeorvati " rekla je i prislonila svoju glavu uz moje usne... zagrlila me.... cvrsto i nije pustala... prozori na autu su se polako prekrivali onom finom, slankastom maglom znoja dvoje zanesenjaka... kao paucina je obavila sva stakla.... gledao sam je... prekrasnost njeziunog tijela je samo narusavalo moje tijelo u blizini.. isklesana kao do starih majstora sad je polako, kao macka prela u mom zagrljaju... "i ti si ovo propustao???" nasmijala se, kao zlobno... "da imam pepela , sad bih se posipao....." nasmijao sam se... "sto cemo s maglom?" pogledala je.. "nista, radost je imati klimu u autu..." "pa ti to kao znassss" "a jok ti znassss" nasmijao sam se ... "ali ovo ne mijenja tvoj dug..." moj osmjeh je sad vec bio ... n asvom mjestu... "zlocestocoooo" rekla je ... "ali cuj moramo na kavu..." "i ja treba mi sad..." uz pomoc klime , magla je napustila auto i mi smo krenuli nazad... do kafica uz cestu.. z akoji je rekla da je ok , i nema puno ljudi.. imala je pravo bili smo jedini gosti , uz par izgleda vec stalnih gostiju "kava s mlijekom i casa vode" rekao sam nasmijesenom curetku koja je izgleda bila konobarica "meni kapucino.." pogledao sam je.. ona je smao slegnula ramenima... " iz vrecice obicni" dodala je primjetivsi zbunjenost na licu cure dobili smo naruceno vrlo brzo... "stavi mi secer molim te.." pogledao sam je..."ruke mi jos drhte" nasmijesila se i pokazala ruke koje su bezuspjesno pokusavale upaliti cigaretu polako sma ispijao , najsladju kavu s mlijekom koju sma popio u nekom kaficu... poslije nekoliko trenutaka tisine , uhvatila me za ruku "hej pogledaj koliko je sati.. do kad si slobodan" "za tebe do kad treba" "samo tren..." dohvatila je moj mibitel koji je sad stajao na stolu.. "doabr dan, ja sam ... imam poslovnog partnera koji bi nesto pojeo u lijepom ambijenti, "i onda dosapnula " a zelim zavrsiti ovaj posao, imate neku konferencijsku salu?... aha , a u tom apartmanu ce biti i veliki stol za pregovore? super... evo nas za pola sata maximalno.. da stavite malo na rostilj" slusao je kako prica "pa zar cemo pregovarati? " nasmijao sam se... "suti lutak, samo daj onu kravatu , moras se lijepo dotjerati.." rekavsi to dohvatila je kravatu koju sma na brzinu stavio i slozila je lijepo uredno... "znam da oni nemaju konferencijsku salu..ali imaju partman.. "namignula mi je urotnicki..."samo tren" rekla je i otisla do wc-a vratila se vrlo brzo..ja sma poszvao konobaricu i platio taj ceh sa urednom kosom, sminkom, i onim ocaravajucim omsjehom... "idemo?" "naravno" dosli smo pred neki rstoran... udaljen od mnogih stvari.. izaso sam sam i obukao sako... ona me slijedila... usli smo i vec na vratimanas je docekao vlasnik "dobar dann vi ste zvali radi konferencije?" "da, d ali je rucak gotov?" "evo upravo..zelite li ovdje ili da serviramo gore?" "pa ako bi mogli gore" "evo samo tren... "pokazao je rukom konobaru, ja cvu vas odvesti do njega... ja sam ozbiljno stajao iza nje i gledao kako vjesto pregovara... "hvala " rekla je na kraju... dosli smo u veliku svjetlu sobu u jednom kutu je bila kozna garnitura a an drugom kraju stol koji je vec bio na pol postavljen konobara dok nam je pokazan pogled na prekrasnu priorodu vec je iza nas mirisalo nesto... "evo nesto skromnoga" rekla je ona okrenuvsi se prema meni "ma nema veze smao da malo pregrizemo prije nego nastavimo pregovore" rekao sma krajnje ozbiljno i nezainteresirano "ma nema problema, kako je sad jos ni podne, nece biti guzve" rekao je on ostali smo sami... "sreco ponudi se..." rekla je uz osmjeh... "ne brini se, ovdje mi dovodimo svoje poslovne partnere, i jako su jeftini" znajuci je moju vjecnu bojazan koja se vukla jos iz vremena kad je 5 cevapa u lepinji bila misaona imenica za mene "ali nemoj previse jesti" nasmijesila se... pojeo sam samo malo i gledao je... vec je bila raskomocena... rame je izvirivalo iz kosulje... pogledala me.."ma volim jesti prstima" uz omsjeh je dodala... "dodji miii" rekla je... povela me u sobu u kojoj je bio veliki bracni krevet i dodatni pomocni... spustila me do kreveta i legla pored mene... nalsonila je glavu na moje rame... "vjerujes li mi ?" pogledala me je.. "pitanje je vjerujes li ti meni...." nasmijesio sam se... "ozbiljna sam, budi sad ozbiljan na tren, znam da mozes... prekini glumiti Chandlera" rekla je namrsteno "evo ozbiljan sam .. i da vjerujem ti..znas sve o meni..." pocela me ljubiti njezno... "a koliko mi vjerujes.. " rekla je vec mazno... "svakim trenom sve vise..." rekao sam instinktivno "to je dobro..." rekla je... odnekud je izvukla svoj svileni sal koji je nosila... sa njim je prekrila moje oci "da li jos vjerujes...." sapnula mije u uho..osjetio sam kako je sjela na mene... "ne pitaj pitanja na koja znas odgovor..." "ja imam jos dva manja sala...." rekla je polusramezljivo... "i gdje su?" pitao sam dajuci joj malo poticaja... uskoro me uz njezine poljpce milovala i svila... i sve se polako zahuktavalo... uskoro je sklonila povez preko ociju i gledao sam je.. upijao sam je... disali smo skupa... naslonjena na moje grudi samo je bila tiha... "sreco..." rekoh..ona me pogledala, ociju punih suza...i osmjeha koji me uvjek nanovo osvojio.. "puno mi znaci..." i vec su mi ruke bile slobodne i stavio sam joj prste na usne.. "sssss" i poljubio je.... |
0