...Nevernik...

08.11.2005., utorak

Ona...

Znali smo se od malena, Ona je uvijek bila lijepa, vedra, nasmiješena s dvije plave pletenice. Bila je omiljena u društvu, svi su je voljeli, nikad nikome nije učinila nešto nažao ili imala namjeru nekoga povrijediti. Kada je Ona nešto pjevušila svi su je slušali jer je imala kristalno lijep glas, ma znate već, čak ni one ptičice u proljeće kad puste svoju pjesmu na drveću koje je tek počelo listati i puštati onu lijepu zelenu boju nisu mogle tako lijepo pjevati kao Ona. Svakim danom bila je sve lijepša,a meni sve više dalja. Noćima bi sanjao o Njoj,a danju bi čekao noć kako bi zaspao i opet sanjao najljepše snove. Ona je bila ono nedostižno za mene,a koga je Ona pogledala svojim malim plavim očima i nasmiješila se onako samo preko jedne strane lica, kako je samo ona to znala i mogla, taj se zbilja imao čime pohvaliti. Kada bi me netko pitao kako izgledaju anđeli ja bi istog trenutka počeo opisivati Nju, jer ako su anđeli prelijepa bića onda sigurno izgledaju kao Ona. Jednog dana je otišla, napustila je ovaj svijet i zauvijek nestala, ostala mi je samo lijepa uspomena na Nju i jedna neostvarena ljubav. Na Njenom grobu raste najljepše cvijeće koje svakog dana zalijevam suzama tuge i pitam se zašto nam najdraži ljudi odlaze i ostavljaju nas?

- 14:23 - Komentari (11) - Isprintaj - #