četvrtak, 23.08.2007.
Chilly Princess reamains silent. She's not helping me these days.
|
Napisala sam mail a ne mogu ga poslati. Ne mogu i ne mogu. Ne ide. Ruka želi al mozak ne da. Da, tako je. Dobro ste pročitali. Lenchi the Great je ostala bez tih svojih antologijskih muda. jednostavno ne mogu kliknuti na taj prokleti send pa da me ubiješ. Save as draft. Koliko dugo će mi trebati? Ma imam vam ja nekih problema (koje sam prolly sama 'izumila' kako bi mi život bio zabavniji) . But it's clearly now... Imam neke smetnje u ponašanju i iskazivanju emocija. Možda jer sam dugo vremena bila eocionalno osakaćena... Bogalj. Pa je takooo teško vjerovati i otvoriti se. Potpuno. Nije ranjivost ono što boli. Ranjivost je samo mogućnost. Potencijal. Dakle. 50:50. Meni barem nikad nije bilo problematično pričati s ljudima. A pogotovo ne s onima, čije društvo volim. But when it comes to my emotions... Here we go... WALL. Nema priče o dubljim stvrima... Kažu ljudi najbitnije je povjerenje. Vjerujem li ja uopće ikome? I zašto je tako teško 'odstraniti' sve ono iz glave u pravom trenutku, i biti tu gdje jesi? Je li to način na koji, mi, ljudi, pokazujemo da nam je stalo? I uopće nema problema u tome što se nas dvije vucaramo po kavama i ponekoj palačinki, raspravljajući o muško-ženskim prijateljstvima, vlastitoj gluposti te loše iskorištenom vremenu. I uopće nema problema što ja već 9 dana pričam s plastičnim ponijem po imenu Chilly Princess. Moja nova plastična prijateljica. I što sama sebi uništavam život zbog ljenosti koja će mi razbiti glavu. I što ne spavam jer i u snu razmišljam. Da,tako je. I u snu. Postajem kinky u ove ure. Znate ono, preobražaj... Čovjek postaje vukodlak,žaba princ i tako to... E pa tako i ja postajem kinky. Strašno nešto. Fali mi osoba s kojom bi, upravo sad, podjelila ljepote svog the kingdom of kinkiness. Jebemti ZAŠTO ne možemo biti single & happy? Ono 2 in 1. (Da,to... kao Calgonit...) umm. A i onda kad smo hepi,doslovno izmišljamo uvrnute zaplete kako bi nam bilo zabavnije. Jer smo jebeni mazohisti i sebični, posesivni i komplicirani oblici života na Zemlji. I jer se tako volimo ljubiti. |
- 02:20 - Make a differance / Don't print it -
utorak, 21.08.2007.
Just a thought
|
Maybe we like the pain. Maybe we're wired that way. Because without it, I don't know; maybe we just wouldn't feel real. What's that saying? Why do I keep hitting myself with a hammer? Because it feels so good when I stop. |
- 00:30 - Make a differance / Don't print it -
četvrtak, 16.08.2007.
have to let them all go.
 Uljevajući sok u kuhinji upravo sam si postavila pitanje. Zašto, gotovo svi ljudi koji mi nešto znače, odlaze od mene? A ja sam samo pasivni promatrač u kojemu se iz dana u dan kupi neviđeni gnjev. Princezica kojoj se ruši kraljevstvo. Nekad poželim i sama otići. Daleko od svih. W H A T E V E R Uvjerena sam da ne bi ni skužili. (...) Well this is not your fault But if I'm without you Then I will feel so small And if you have to go Well always know that you shine brighter than anyone does. If you run away now, Will you come back around? And if you ran away, I'd still wave goodbye Watching you shine bright. (...) But I promise that I will not be here 4ever. |
- 00:48 - Make a differance / Don't print it -
petak, 10.08.2007.
Pissed off
|
Neki ljudi mi znaju reći da nemam savjest. I sama se ponekad šalim : ''Savjest,što je to?'' Ali ipak je imam, ipak se grizem kad napravim nešto loše. Nije lako biti dobar. Pogotovo u zadnje vrijeme. Ali nekako uspjevam, biti prstojna, dobra, podnošljiva za okolinu. Još uvijek na lancu, slijepo vjerujući da je to jedini način za dugoroćnu sreću. Slijepo vjerujući u onu 'kol'ko daš tol'ko dobiješ'. Osjećam se čudno. Ne znam. Previše slobodnog vremena, i premalo koncentracije koju bi potencijalno usmjerila na nešto produktivno(za promjenu). Ne volim glavu razbijati tuđim problemima. Ali jednostavno se teško oteti dojmu da tuđi problemi nisu toliko tuđi. Ne bih pričala o muško- ženskom odnosu. O tome se ionako previše govori na svakoj kavi, na svakoj pijanki, na tv-u,u časopisima... Ja ne podcjenjujem nikoga, i nisam osoba koja će se usuditi procjenjivati nečiju inteligenciju ili pamet... Ali gade mi se ljudi koji svjesno rade gluposti bez razmišljanja, i bez osjećaja.Možda smo mi cure pičkice, možda smo preosjećajne i vjerujemo u hollywoodske krajeve. Ne kažem sve, jer ima onih koje stvarno nemaju ni trunke srama a niti savjesti (da, ja sam za njih mila majka!). Ali opet nekako i njih razumijem, i zato ne volim izraze 'kurva', 'drolja' ili najgori i najlicemjernije zamotan 'promiskvitetna'... Muški mozak (onaj donji) je zapravo najveći zajeb. Mrzim idiote koji se ne znaju kontrolirati, koji su opterećeni 'prilikom' koju su dobili na pladnju, a svi znamo da takve ne propuštate. Šteta što se takvim pristupom zajebu neke možda malo kvalitetnije veze, inteligentnije cure, i na poslijetku propuste bolje prilike. Kad kažem 'muška govna' znam je dobro na što mislim (iako sam u tu grupaciju znala uvrstiti i one ne toliko iskvarene primjerke m. roda). Što je život, ako nam stalno treba netko oko koga ćemo se brinuti, neka sranja koja će se događati, ljudi koji će nas opet i iznova razočarati. Ne znam, ne znam. Treba držati glavu iznad mulja, predugo. Treba biti jači od sranja koja se događaju, izaći ponosno i kao pobjednik. Savjest je čista. To je valjda ono što je najvažnije a ujedno i najbolnije. Jer prilika je puno, na svakom koraku, a imam feeling da samo oni dovoljno inteligentni, i oni s dovoljno samokontrole uspiju na kraju biti sretni. Što je užitak? Iz topa bi odgovorila 'meni je sve!' jer to je nećin života koji reklamiram, koji želim živjeti, koji želim da drugi žive. Čemu kvragu logika i misliti što će biti sutra ili za godinu dana? Ali to je djetinjasto. Nemam pojma. Ne znam što je isparavno i što bi trebala misliti, i kako bi trebala regairati. Ne znam u čemu sam, na čemu sam , što bi trebala raditi i kako bi se trebala ponašati u ovom vremenu i prostoru (vjerovatno upravo postajem alkoholičarka iz istog razloga :) Meni je iznimno teško procjeniti klimu i ponašanje ljudi, odgovoriti na pitanja 'zašto' i čemu'. Po meni, svi bi trebali biti borci, ne predavati se. Al stani, draga.... Za što se boriti? DAAA. to je problem. Kad izgubiš cilj. Ja sam prokleti idealist, isto kao i 90% mojih odličnih prijateljica. Koje su usput prelijepe , izvana i iznutra, koje su naivne i puštaju debile da im se zavuku pod kožu, a onda pate. A mogle bi biti s bilo s kim!! I zato sam ljuta ii zato sam tužna kad ih vidim tužne. I da, najsmješnije je ono što se redovito dogodi !Nakon što preboliš nekoga i napokon se središ, vidiš ga nakon dugo vremena, sjetiš se sve što si prošla, ali samo mu se onako slatko nasmiješ,njemu i njegovoj novoj curi ,nek vidi debil što je propustio....ON DOGMIŽE NAZAD. da, skuže idioti, ali bude prekasno. LOOOSER. Onako na čelu, velikim slovima . Nitko nije tu zauvijek, i sve se može promijeniti u trenu, i tko garantira da se danas netko od nas neće zaljubiti? Treba živiti u jednom dahu, ali čuvati ono što imaš. Jer uopće ne znaš što imaš dok ne izgubiš. Zauvijek. Zvuči otrcano, ali tako je. Kad ću znati tko je bio 'pravi'? kad budem u nekim godinama s najmanje troje djece oko sebe!Eto tad!!! i tko zna hoću li žaliti ako sam ga pustila da pođe,ako sam ga odbacila,ili on mene. Hoću li spavati otvorenih očiju kraj drugog čovjeka i biti nekome ljubavnica ili ću biti sretna jer je tu kraj mene i uživati u svakoj sekundi s tom osobom. Ne znamo cijeniti trenutke, a kasnije ih sanjamo i želimo natrag. Šteta što se stvari koje izgubiš jako rijetko vraćaju. Usudila bi se reći -nikad. Život je predug da bi čekali ljude da se vrate, ali prekratak da bi patili za njima. Pa sad ti nađi zlatnu sredinu. |
- 16:49 - Make a differance / Don't print it -
nedjelja, 05.08.2007.
|
Maybe mistakes are what make our fate... without them what would shape our lives? Maybe if we had never veered off course we wouldn't fall in love, have babies, or be who we are. After all, things change, so do cities, people come into your life and they go. But it's comforting to know that the ones you care for are always in your heart... and if you're very lucky, a plane ride away Carrie Bradshaw, Sex&City Dakle, prva stvar. Sinoć sam bila baš onako lijepo skurcana, jer sam skontala da me neki ljudi ne podnose zbog stvari o kojima nemaju pojma, nego su '' načuli '', ali ih bez problema šire dalje. U početku je zaista zabavno kad skužiš koliko stvari o tebi drugi ljudi znaju, kad čuješ masne tračeve koji su ispričani pravim ljudima kako bi došli natrag do mene. Super je biti ravnodušan. I bila sam. Sve me to zabavljalo duže vrijeme, a i laskavo je kad vidiš da se ljudi bave tvojim životom ... i onda je odjednom čudno kad ispadne da sam ''preumišljena'',''egocentrična'', ''da nosom param nebo'' i da sam ''greza za popizdit''. Pa i ako jesam, imala sam više nego dovoljno razloga da to postanem. Ljudi su mi ih poklonili. Rijetki, ali izrazito rijetki su oni ljudi, koji me u biti poznaju, onakvu kakava jesam,bez oklopa i jezičavosti. U svakom slučaju su izrazito povlašteni. Najveći zajeb je što ponekad imam toliko toga za reći, a ne mogu se ničega sjetiti, jer nije ni mjesto ni vrijeme .A kad imam vremena na pretek s određenom osobom, ne sjetim se da uopće postoje stvari oko kojih bi ja trebala razbijati svoju preumišljenu glavicu. I onda idem sama doma ko zadnji luzer, i mislim se kako sam glupa. I kako bi istu tu glavicu trebala još više dignuti, i odjebati sve ljude koji kompliciraju jednostavne stvari. Nisam idealna. Zapravo, ja sam predaleko od ičijeg ideala. Ali se barem uvijek trudim biti iskrena, tako da dobivate mene kao proizvod u celofanu. Ja sam ono što jesam. Love it or leave it. Kažem isključivo ono što mislim. U mene nema lijepih riječi zato što bi ih kao trebala reći. Kad nešto rečem, stojim iza toga, bez odgode. Mrzim MRZIM MRZIM kad me uspoređuju s drugim ljudima. svima je bilo izrazito čudno što sam zbog jednog lika obilježila cijeli muški rod. Začudili bi se koliko ima sličnih i gorih od mene. Kažem gorih, jer sam se ja izlječila od te boleštine. Kao da sam ikad i tražila nešto 'ozbiljno', kao da sam ikad zahtjevala 'sigurnost'. Nisam. Meni je formalnost, najbanalnije rečeno, jedna velika bespotrebna pizdarija. Možda je na svijetu premalo ljudi koji znaju uživati u trenutku, bez grižnje savijesti ili lažnog morala. Kažem lažnog, jer kako možeš reći da nešto nije u redu a svjesno raditi to što radiš već relativno dugo vremena. To je podlo. I tipično muški (jesam spomenula da sam se izliječila...?) NEĆU PRAZNE PRIČE. barem sam toliko zaslužila. Radi nešto ako voliš, ako želiš, i ako ne žališ kasnije. Ja sam jedna od onih koje bi se snašle da ih izbaciš i na pusti otok. Mogu podnjeti jako puno. Tu i tamo puknem, rasplačem se, ali inače sam ok. Ja ne patim. Našla sam dobru zamjenu. Čekanje.Ali bez forsirajna,jer, nitko ne zna što i koga nam može donijeti sutra. Kad nešto dovljno dugo čekaš, makar i nestrplijivo, pojavit će se. Sigurno. Učili su me da se ne vežem za stvari i za osobe, jer se izgube ili jenostavno nestanu onda kad bi htio da su tu. Previše i prije svih volim sebe i što god ljudi rekli, to je ono što bi svi trebali imati. Ako ste mislili da sam otporna i jako tvrdog srca, zapravo i jesam. Još da sam ravnodušna prema svima i svemu, bila bih savršena,ali jebiga netko je već 'zauzeo' tu osobinu. :P Moraš znati što želiš, želiš li dovoljno jako, i želiš li uopće. Ako možeš odgovoriti na to, možeš odgovoriti na svako pitanje . |
- 15:49 - Make a differance / Don't print it -
|
Dnevnik.hr |