Neki ljudi mi znaju reći da nemam savjest.
I sama se ponekad šalim : ''Savjest,što je to?''
Ali ipak je imam, ipak se grizem kad napravim nešto loše.
Nije lako biti dobar. Pogotovo u zadnje vrijeme.
Ali nekako uspjevam, biti prstojna, dobra, podnošljiva za okolinu.
Još uvijek na lancu, slijepo vjerujući da je to jedini način za dugoroćnu sreću.
Slijepo vjerujući u onu 'kol'ko daš tol'ko dobiješ'.
Osjećam se čudno. Ne znam. Previše slobodnog vremena, i premalo koncentracije
koju bi potencijalno usmjerila na nešto produktivno(za promjenu).
Ne volim glavu razbijati tuđim problemima.
Ali jednostavno se teško oteti dojmu da tuđi problemi nisu toliko tuđi.
Ne bih pričala o muško- ženskom odnosu. O tome se ionako previše govori na svakoj kavi, na svakoj pijanki, na tv-u,u časopisima... Ja ne podcjenjujem nikoga, i nisam osoba koja će se usuditi procjenjivati nečiju inteligenciju ili pamet... Ali gade mi se ljudi koji svjesno rade gluposti bez razmišljanja, i bez osjećaja.Možda smo mi cure pičkice, možda smo preosjećajne i vjerujemo u hollywoodske krajeve.
Ne kažem sve, jer ima onih koje stvarno nemaju ni trunke srama a niti savjesti (da, ja sam za njih mila majka!). Ali opet nekako i njih razumijem, i zato ne volim izraze 'kurva', 'drolja' ili najgori i najlicemjernije zamotan 'promiskvitetna'... Muški mozak (onaj donji) je
zapravo najveći zajeb. Mrzim idiote koji se ne znaju kontrolirati, koji su opterećeni 'prilikom'
koju su dobili na pladnju, a svi znamo da takve ne propuštate.
Šteta što se takvim pristupom zajebu neke možda malo kvalitetnije veze, inteligentnije cure, i na poslijetku propuste bolje prilike. Kad kažem 'muška govna' znam je dobro na što mislim (iako sam u tu grupaciju znala
uvrstiti i one ne toliko iskvarene primjerke m. roda).
Što je život, ako nam stalno treba netko oko koga ćemo se brinuti, neka sranja koja će se događati, ljudi koji će nas opet i iznova razočarati.
Ne znam, ne znam.
Treba držati glavu iznad mulja, predugo. Treba biti jači od sranja koja se događaju, izaći ponosno i kao pobjednik. Savjest je čista. To je valjda ono što je najvažnije a ujedno i najbolnije. Jer prilika je puno, na svakom koraku, a imam feeling da samo oni dovoljno inteligentni, i oni s dovoljno samokontrole uspiju na kraju biti sretni.
Što je užitak? Iz topa bi odgovorila 'meni je sve!' jer to je nećin života koji reklamiram,
koji želim živjeti, koji želim da drugi žive. Čemu kvragu logika i misliti što će biti sutra ili
za godinu dana? Ali to je djetinjasto. Nemam pojma. Ne znam što je isparavno i što bi trebala misliti, i kako bi trebala regairati. Ne znam u čemu sam, na čemu sam , što bi trebala raditi
i kako bi se trebala ponašati u ovom vremenu i prostoru (vjerovatno upravo postajem alkoholičarka iz istog razloga :)
Meni je iznimno teško procjeniti klimu i ponašanje ljudi, odgovoriti na pitanja 'zašto' i čemu'.
Po meni, svi bi trebali biti borci, ne predavati se. Al stani, draga.... Za što se boriti?
DAAA. to je problem. Kad izgubiš cilj.
Ja sam prokleti idealist, isto kao i 90% mojih odličnih prijateljica. Koje su usput prelijepe , izvana i iznutra, koje su naivne i puštaju debile da im se zavuku pod kožu, a onda pate.
A mogle bi biti s bilo s kim!! I zato sam ljuta ii zato sam tužna kad ih vidim tužne.
I da, najsmješnije je ono što se redovito dogodi !Nakon što preboliš nekoga i napokon se središ, vidiš ga nakon dugo vremena, sjetiš se sve što si prošla, ali samo mu se onako slatko nasmiješ,njemu i njegovoj novoj curi ,nek vidi debil što je propustio....ON DOGMIŽE
NAZAD. da, skuže idioti, ali bude prekasno.
LOOOSER. Onako na čelu, velikim slovima .
Nitko nije tu zauvijek, i sve se može promijeniti u trenu, i tko garantira da se danas netko od nas neće zaljubiti?
Treba živiti u jednom dahu, ali čuvati ono što imaš.
Jer uopće ne znaš što imaš dok ne izgubiš. Zauvijek.
Zvuči otrcano, ali tako je.
Kad ću znati tko je bio 'pravi'?
kad budem u nekim godinama s najmanje troje djece oko sebe!Eto tad!!!
i tko zna hoću li žaliti ako sam ga pustila da pođe,ako sam ga odbacila,ili on mene.
Hoću li spavati otvorenih očiju kraj drugog čovjeka i biti nekome ljubavnica
ili ću biti sretna jer je tu kraj mene i uživati u svakoj sekundi s tom osobom.
Ne znamo cijeniti trenutke, a kasnije ih sanjamo i želimo natrag.
Šteta što se stvari koje izgubiš jako rijetko vraćaju.
Usudila bi se reći -nikad.
Život je predug da bi čekali ljude da se vrate, ali prekratak da bi patili za njima.
Pa sad ti nađi zlatnu sredinu.
Post je objavljen 10.08.2007. u 16:49 sati.