neveragain

A. B. Šimić: Mi smo se sreli na zvijezdi

Mi smo se sreli na zvijezdi što se zove Zemlja. Naš put
kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj) stoji za nama
dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak
odakle smo pošli.

Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz naše ruke
i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.

O kad se opet rastanemo i pođemo na naše puteve
kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi?

I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u
tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili
na nekoj zvijezdi što se zove Zemlja?




M. Petričević: Ima bića...

Ima bića koja nitko ne može zamijeniti:
Ona dolaze ko pjesma, koju smo negdje zaboravili.

Ona su san bez kojeg smo umirali...
Ako ih izgubimo, sve smo izgubili.

Ima bića koja nitko ne može zamijeniti.




O. Šolc: Djevojka na prozoru

Pogled kazuje da je usamljena,
djevojka, blijeda, iza zavjesa,
u sutanjoj igri prigušenih sjena.

Na što misli, na prozor naslonjena?
Sve stvari oko sebe očarala je mukom.
Lahor dignu zastor, žuta joj se sjena
ukaže na licu, djevojka je tužno uklonila rukom.

To jedina bi kretnja što djevojka je čini.
Još, dignuv ruku, pramen kose maknu,
i ništa ne reče; u hladnoj tišini
izvi joj se uzdah, usnom staklo taknu.




V. Parun: Ti koja imaš nevinije ruke

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica,
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i moć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približavaju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom će biti ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drume.
Neka ti miriši cvijeće koje ja zalijevah
svojim suzama.

Ja ne dočekah najljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih odavno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!




J. Franičević-Pločar: Kad umire čovjek

Kad umire čovjek
zemlja postaje teža
i dublja
za jednu ranu
crnja za jednu jamu
i jedan zakucan kovčeg.
Kad umire čovjek
svijet bi trebao stati
i zadrhtati
težinom tuge
dubinom bola
u šutnji koja bi rastvorila vrata mrtvačnica
i podigla ploče grobova
kao umorne kapke iza besane noći.
Kad umire čovjek, umire dio svijeta
i zemlja postaje teža
iskusnija
i ljudskija
i veća za jednu ranu
i dublja za jednu jamu.




Z. Golub: Osam izgubljenih stihova

Prvi je o tebi, ali nedorečen.
Ono čega nema ostaje i peče.

Drugi je o tebi. Jabuke i voda
drhte u daljini dok uza me hodaš.

Treći je o tebi. Ne poznam ga više.
Samo svjetlo munje, vjedro crne kiše.

Četvrti je o tebi. Ne vidim ti oči.
Tragovi u blatu, koraci u noći.

Peti je o tebi, a ti si daleko -
do mrtvoga mora otišla si rijekom.

Šesti je o tebi, kao da te ima,
kao da si ovdje. Veče je. I zima.

Sedmi je o tebi, jedva ga čujem.
Pod grlom u mesu skriva se. I ruje.

Osmi je o tebi. Govori i šuti.
Ponavlja ga ptica. Ti ga nećeš čuti.

Već je na dnu lađe i već sa njom tone.
Spuštena su jedra. Samo zvona zvone.