Povratak
Eto, prvi puta pišem na novoj tipkovnici. Prije nekog vremena zadesi me teška nedaća. Prijatelj moga brata, Lucijan, na neprimjeren način rabio je moje računalo te ga doveo do kraha. Zabunom je ostavio šalicu kave na otvorenu ladicu čitača kompaktnih diskova.
Eto do sada ne mogah pisati i obavještavati pučanstvo o vlastitim uspjesnima na polju moga obrazovanja.
U školi se zbilo mnogo događaja. Naime, od moga zadnjeg posta završio sam sa svojim (od skore budućnosti obaveznim) srednjoškolskim obrazovanjem. Završih ga u velikom stilu - maturalnom radnjom na temu 'Drugi neka ratuju, a ti sretna Austrijo sklapaj brakove'. Kako sam naslov govori, pisao sam o Austrijskom uspješnom izbjegavanju ratnih situacija sklapanjem brakova njihovih princeza sa inozemnim prinčevima. Zanimljivo i nadasve poučno.
Zbog nemogućnosti služenja osobnim računalom, nisam mogao niti objasniti vama, moji čitatelji, u kakvoj sam teškoj dvojbi. Ta dvojaba je na moju veliku sreću sada završena.
Morao sam naime odlučiti kakvim ću vrlim zvanjem pomoći pučanstvu. Dvoumih se između hvale vrijednog posla u povijesnom arhivu i samozatajnog posla knjižara. Odlučih se za ovo potonje. Sada sam u fazi priprema za Grafički fakultet.
Moj brat se odlučio za vrlo sumnjivo zanimanje modnog dizajnera. Kao i njegov 'prijetelj' (da se tako izrazim, o tome ću pisati kasnije) Lucijan. Taj momak nikada nije imao svoje JA.
Davor je maturalnu radnju pisao iz sociologije i to ni više ni manje nego o cipelama kroz povijest. Lucijan je bio nešto napredniji, pisao je o filmskim glumicama i kojekakvim starletama koje su umrle mlade. Pročitao sam taj njegov uradak. Bedastoće od prve do zadnje stranice. I još k tome na Francuskom!
Moram sada prekinuti pisanje jer me čeka maturalni bal. Zbogom!
|
