I'm so tired of being here, suppressed by all my childish fears...

Otvaranje vrata propratio je glasan zvuk škripanja starog drveta. Uljudan pljesak odjeknu između zidova Velike sale. Iz polutame hodnika isijala je svjetlost dubokih zelenih očiju Amelie Gabrielle Goth Riddle. Ona istupi naprijed i zagonetnim pogledom preleti preko cijele prostorije, počevši od stola Gryffindora za kojim su Harry i Ron organizirali food-fight, preko stola Hufflepuffa za kojim je grupica djevojaka vodila filozofske rasprave, da bi se njezine prodorne zjenice u konačnici zaustavile na meni. Nasmiješila mi se, prilazeći profesorskom stolu, dok su se pramenovi crne kose nemarno prosipali po njezinim ramenima.
Bila je tako lijepa. Tako dostojanstvena. I nevjerojatno moćna.
Bila je Riddle.
Amanda je zbunjeno promotrila njezino usiljeno rukovanje sa Dumbledoreom, kao i neupitnu zabrinutost koja se prelamala na Snapeovom i Lexyinom licu dok su razmjenjivali neobične poglede. ''Maggs. Tko je ova?'', zapitala je šapatom, podignuvši obrvu. Slegnula sam ramenima. ''Ne znam, Am. Nikad ju ranije nisam...''
Tada naglo zastadoh, boreći se za dah. Ubojita, nepodnošljiva bol je surovo presjekla moje tijelo, tjerajući me da poželim vrisnuti. Ali nisam mogla.
Nisam mogla ispustiti ni glas. Nisam mogla disati.
Gušila sam se.
Staklena čaša iskliznu iz moje ruke i razbi se o popločani pod, proizvodeći užasan zvuk. Svi se okrenuše i iznenađeno pogledaše u mene. ''Maggie? Jesi li dobro?'', upita Amanda zabrinuto. ''Da li izgledam tako?!'', procijedila sam kroz zube. Skupljajući posljednji atom snage, ustala sam se i posegnula za pokalom vode.
Bol. Ponovno. Ponovno ona ista pulsirajuća bol.
Srušila sam se na pod. Boje i svjetla su mi se mutili pred očima, da bi se u konačnici pretočile u bezimeno crnilo...

***

''Maggie? Maggie, čuješ li me?''
Amanda je nježno pomjerila pramen kose koji je skliznuo na moj obraz kad sam se promeškoljila. ''Am? Što se desilo? Gdje sam?'', upitah, gledajući oko sebe.
''U bolničkom krilu. Onesvijestila si se'', podsjeti me. Blago se nasmiješila, premještajući se sa stolice na kojoj je dotad sjetila na rub mog kreveta. ''Kako se osjećaš?''
''A što misliš? Da li bih bila u jebenoj bolnici da sam dobro?'', siknula sam. Jedan pogled ka odškrinutom prozoru bio je dovoljan da shvatim da je već svanulo. Sve je bilo prekriveno koprenom magle i tamnim oblacima koji su se skupljali na nepreglednom nebu, najavljujući nevrijeme. Duboko sam udahnula, kao da sam se time željela uvjeriti da napokon mogu normalno disati.
''Madame Pomfrey je rekla da moraš još dan, dva ostati u bolnici'', nastavi Amanda tiho. Htjela je još nešto reći, ali je bila naglo prekinuta u tome.
''Oprostite... mogu li ući?''
Amanda i ja se okrenusmo u pravcu iz kojeg je dopirao blagi ženski glas. A tamo, kraj vrata, stajala je Amelia. Uska crna haljina je savršeno isticala njezine oči za koje sam tek tada shvatila da su identične mojima. Osmijeh joj je zablistao na bijelom licu. ''Dakle?'', upitala je ljubazno, prolazeći rukom kroz kosu zavezanu u rep.
Amanda ju pogleda. ''Već ste ušli, profesorice'', odvratila je oštro. Amelia se nije obazirala na prezir kojim je isijavao glas moje sestre. Zaobišla je kolica sa lijekovima što ih je madame Pomfrey tu ostavila, te se sjela na drvenu stolicu i prekrižila svoje duge noge. ''Margaret, kako se osjećaš?'', upitala me je brižno. Slegnula sam ramenima, pomalo začuđena činjenicom da netko tko me praktično ne poznaje uopće brine za mene. ''Pa... bolje. Hvala na pitanju'', odgovorila sam. Podigoh pogled. ''A zašto ste vi ovdje?''
Činilo se kao da ju je lagani smiješak koji sam joj uputila na neki način ohrabrio. ''Želim razgovarati s vama. Želim vam otkriti tko sam zapravo'', rekla je ozbiljno, bez trunke okolišanja. ''Osim što sam profesorica, ja sam Voldemortova mlađa sestra. Ja sam vaša teta.''
''Molim?!'', upitah, iznenađena. Istina, nalazila sam smisao u njezinim riječima što su mi još uvijek odzvanjale u pozadini misli, no istovremeno sam osjećala da nešto nije u redu – kao da nam nije rekla cijelu istinu.
Kimnula je glavom. ''Da, Margaret. Ja sam vaša teta'', ponovila je svečano. Promijenila je položaj na stolici i popravila rub haljine koji se pritom izgužvao. ''Pa kako je onda moguće da nikad ranije nismo čule za tebe?'', upita ju moja sestra u konačnici.
Ona se graciozno ustade sa stolice i baci kratak pogled ka prozorskim staklima na kojim su se skupljala zrnca magle. ''Čudno je to, slažem se. Ali sad sam ovdje...'', rekla je zagonetno. Njezini kratki, ali odlučni koraci odzvanjali su prostorijom dok je hodala prema vratima. ''Vidimo se uskoro. Bok, cure'', rekla je, pritisnuvši metalnu kvaku. Okrenula se i namignula mi prije no što je izišla na mračni hodnik. Amanda i ja smo dugo gledale za njom, bez ijedne izgovorene riječi što je možda mogla dočarati vidnu zbunjenost koju smo obje osjećale. ''Mislim da bi ova žena trebala živjeti još tri tisuće godina za sve psihoterapije koje su joj potrebne'', reče Am, podižući ruke u znak odustajanja. Nasmiješih se. ''Meni je simpa. Samo me jedna sitnica muči. Zašto nam Voldemort i Lujiza...'' Htjela sam naglas izreći to što mi nije bilo jasno, ali sam na kraju gorko izvila usne, u trenu zaboravljajući na Ameliu. Shvatila sam što da sam nesvjesno izgovorila nešto što možda nisam trebala. ''Znaš, Am, ovo je doista čudno.''
''Što?'', upitala je.
''Voldemort i Lujiza. Čuvena poštapalica, zar ne?'', upitah bolno. Sneni pogled mi je odletio na pukotine raznih oblika što su pokrivale zid. Uzdahnula sam. ''Kako ću se navići na činjenicu da više nikad nećemo govoriti o njima kao o paru?''
Amanda odmahnu rukom. ''Maggie, ne dramatiziraj. Gledaj dobru stranu toga – riješile smo se Lujize!'', izjavila je oduševljeno. Pobjedonosni osmijeh je zaigrao na njezinim punim usnama. Ošinuh ju pogledom, ali ne rekoh ništa. Nisam imala ni volje ni snage da se prepirem. ''Amanda, radije idi. Želim se odmoriti'', progovorih na kraju. Namjestila sam se u ležeći položaj i spustila se na bijele jastuke, okrećući joj leđa. Negdje u pozadini, u daljini, čula sam njezine korake, a potom i zvuk lupanja teških drvenih vrata. Ona neobična bol je ponovno dotakla moje tijelo, ali sada mnogo blaže nego prethodne večeri... Nisam se pitala što ju uzrokuje. Nisam tražila način da ju spriječim. Nisam marila. Znala sam da će proći. Takva fizička bol, ma koliko snažna i oštra bila, uvijek prođe... Iščezne kao da nikad nije ni postojala. Po tome je bila različita od osjećaja koji su potiskivali ono o čemu sam doista trebala misliti.
Gušilo me je razočaranje.
Gušio me je bijes.
I očaj.
Oni u svojoj kombinaciji ostavljaju neizbrisive tragove na duši.
A sada sam i ja obilježena.

***

''Madame Pomfrey, samo da vas pitam...''
''Ne.''
''Kad vas ja molim...''
''Ne.''
''Ali otkud znate što ću vas pitati?''
Frknula je. ''Pitate me cijeli dan, gospođice Riddle. Ne možete još uvijek napustiti bolničko krilo!'', rekla je odlučno. ''Takve iznenadne i neobične boli nisu dobre, čak ni u čarobnjačkom svijetu.''
''Da ste vi prava bolničarka dosad bi već znali što mi je! Uostalom, meni je sada sasvim dobro!'', pobunih se. ''Mogla bih...''
''Ne.''
''Ali to je tiranija!'' Buntovno sam prekrižila ruke i klonula natrag na jastuke.
''Jeste. I nemojte se previše naprezati, moglo bi vam opet pozliti'', dobacila je, gurajući kolica prema vratima. Tada mi je sinula ideja. ''Čekajte!'', povikala sam za njom, skočivši iz kreveta. ''Što kažete na nagodbu?''
Zastala je. ''Nagodba? Slušam'', izjavi krotko, pogledavši me.
''Ako mi dopustite da odem odavde, neću vas maltretirati narednih tjedan dana. Znači, nema zavitlavanja, nema bacanja smrdobombica u kutije sa lijekovima i nema stavljanja super ljepila na bolničke krevete'', predložila sam, dižući pritom desnu ruku kao da se zaklinjem.
Madame Pomfrey se zamisli. U konačnici, kimnula je glavom. ''Dogovoreno!'', rekla je zadovoljno.
Rukovale smo se.

***

Imala sam osjećaj da većini učenika moj povratak uopće nije odgovarao – kao da su se nadali da me još neko vrijeme neće vidjeti. Vjerojatno je da su za to imali jake i neupitne razloge, ali ovako... Užitak je, jednostavno, bio još veći. U meni je rastao neopisiv osjećaj nadmoći dok sam hodala glavnim školskim hodnikom kao po modnoj pisti, između svih onih što su se nesvjesno razmicali u dva reda kako bi me propustili naprijed. Zastala sam na izlazu u dvorište, bacajući kratak pogled preko ramena. Željela sam ponovno vidjeti mržnju sa izvjesnim dozama strahopoštovanja koja se prelamala na njihovim licima. Ponovno zakoračih naprijed, kroz maglu, zakopčavajući svoju usku crvenu jaknu. Bilo je neobično hladno za sredinu rujna, ali ni magla ni kiša što je već uveliko prijetila nisu uspjele spriječiti učenike da iskoriste to poslijepodne za šetnju po dvorištu. Produžila sam dalje, kroz grupicu dečkiju što su mi dobacivali svoje uobičajene poštapalice, pa sve do kamene klupe na kojoj su sjedile Leni i Roxy. ''Hey, curke!'', pozdravila sam krotko, sjednuvši se između njih. Leni me je procjenjivački pogledala. ''Maggie, tebi nije hladno u toj suknjici?'', upitala je oprezno, ližući veliku čokoladnu jabuku na štapiću. Istrgla sam joj ju iz ruke i snažno bacila preko nestvarno zelenog travnjaka. ''Ne. I ti bi doista morala prestati jesti to kalorično đubre. Udebljat ćeš se'', rekla sam, ne dopuštajući joj čak ni da mi pokuša proturiječiti. Frknula je, razmijenivši jedan značajan pogled sa Roxy, ali nije ništa rekla. Ignorirala sam ih i nemarno zabacila kosu iza ramena, zagledana u tamnosivo nebo. Ledeni vjetar je na svojim krilima nosio lišće prodorne žućkaste nijanse, pjevajući svoju uobičajenu jesenju baladu. Njezini tužni tonovi su u meni stvarale nagovještaje nekog neprirodnog zadovoljstva. ''Bok, Maggie.'' Nečiji glas me trže iz zanosa. Okrenula sam glavu u pravcu iz kojega ga je vjetar donio, da bi se moje zjenice u konačnici zaustavile na Angeli Thunder koja je stajala nedaleko od nas i veselo mi mahala. Nosila je široki zeleni kaput sa izvezenim škorpionom na grudima. ''Bok, Angie'', odvratila sam veselo. ''Hey, jako mi se dopada tvoj kaput.''
Nasmiješila se. ''Hvala. Baka mi ga je poklonila!'' Njezin povik se izgubio u masi drugih glasova koji su odjekivali igralištem, dok se gurala kroz gužvu koju su radile djevojčice sa druge godine. Nekoliko trenutaka sam gledala za njom, a onda se okrenuh natrag Leni i Roxy. ''Od svih njezinih modnih katastrofa, ovaj odvratni kaput je definitivno bez konkurencije'', dobacila sam podrugljivo, vraćajući se besciljnom promatranju okoline. Leni i Roxy razmijeniše još jedan od svojih pogleda koje nikad nisam shvaćala. ''Maggie, Angie je naša prijateljica!'', izjavi Roxy prijekorno.
Frknula sam. ''Prijateljica?!'', prosiktala sam. ''Moja jedina prijateljica je Amanda.''
Nisu ništa odgovorile. Nisu se usudile. Roxy se šutke vratila prelistavanju knjige iz Napitaka, a Leni je neodređeno zurila u svoje duge nokte koji bijahu prekriveni svjetlucavim lakom. Letimično sam preletjela pogledom preko njihovih lica, osjetivši kako mi na usnicama poigrava zluradi smiješak.
Mir i spokoj koje je načinila ta ugodna tišina prekinuti su kad sam, možda sasvim slučajno, krajičkom oka spazila Harrya Pottera kako ubrzano korača prema nama. U ruci je držao buket krupnih ruža čiji se opojni miris miješao sa česticama magle, a prekrasne jarkocrvene latice mamile poglede i uzdahe svih koji su bili prisutni. Glumeći oduševljenje, ustala sam se s klupe i krenula mu u susret. Osmijehnuo se, pomalo nervozno. ''Bok, Maggie...'', reče tada. Pružio mi je buket. ''Tražio sam te kod madame Pomfrey, ali ona mi je rekla da si već izašla. Evo, izvoli...''
''Hvala. Baš lijepo od tebe.'' Duboko sam udahnula, očekujući još jači miris zanosnih latica, ali u konačnici osjetih samo miris boli i krvi... Krvi koja je lagano tekla iz male rane na mom dlanu i kapala po laticama ruža. ''Oh... Jesi li dobro?'', upita Harry zabrinuto. Pogledao me je krupnim zelenim očima, primivši moju ruku. Osjetila sam nevjerojatno gađenje i odvratnost od tog dodira.
''Jesam, ne brini... Vjerojatno sam se ubola na trn.'' Otrgla sam se od njega i nonšalantno obrisala dlan o jaknu.
On zamišljeno zanjiha glavom. ''Maggie, ovo su posebne ruže iz Hagridova vrta. Nemaju trnje'', rekao je. U glasu mu se i dalje nazirao onaj zabrinuti ton.
Slegnula sam ramenima. ''Kako god. Dobro sam'', ponovih, premda ni sama nisam bila sigurna u to. Pogled mi je ponovno sletio na buket koji sam držala u rukama. ''U svakom slučaju, prekrasne su'', dodala sam, uz lažni smiješak što mi se tada prolomio na licu. Harry je položio ruku na moje rame i zaustio da nešto kaže, ali mu tada netko pritrča s leđa i naglo ga povuče na drugu stranu. Zlatna kosa i oči boje oceana u kojima je blještala neskrivena mržnja dala su mi do znanja da je riječ o Dracu.
''Miči se od nje, Potteru!'', povikao je bijesno.
''Da mi nećeš možda ti narediti, Malfoy?!''
Stali su jedan naspram drugog, gledajući se s prezirom i nekom ludom odlučnošću koja je tjerala učenike da svoje zainteresirane poglede usmjere ravno na njih, iščekujući dvoboj...

Nastavit će se...