TWIN SISTERS

Dok ovo pišem, sjedim u svojoj kući u Londonu. Napolju je oluja, kao da uopće nije proljeće... Kao da je i samo nebo osjetilo Andreinin bijes. Nitko nije ništa govorio. Svima je bilo jasno da njezin bijes eksplodira kroz svemir... i osjeti se čak i ovdje, u bezjačkom svijetu. Jedina dobra stvar u svemu ovome je to da su Hauvijevi otišli natrag u Honolulu! Hvala Bogu! Radije bih trpila i petsto šezdeset tri Andreine nego Hauvijeve.
Promijenila sam položaj na trosjedu i zavalila se na jastuke.
''Deda, gdje je baka?'', upitah.
Deda je prasnuo u smijeh. ''Vadi veš iz mašine'', reče.
''Pa što je tu smiješno?'', začudih se.
''Ništa.. nego, gdje je Amanda?'', upita deda, da skrene temu.
U tom trenutku, vrata kuće su se otvorila i u hodnik je uletjela Amanda. U lijevoj ruci je držala kesu sa slatkišima, a u drugoj kišobran s kojeg je curila voda – svuda po bakinom tepihu. Na sebi je imala blatnjave cipele i mokru kabanicu. Za njom su ostajali smeđi tragovi.
Nisam mogla da se ne sjetim bake, koja je prije pola sata rekla:''Uf... čitav dan sam polirala ovaj pod, ali vrijedilo je! Vidi kak se blista!''
Ta ista baka je, na veliko čudo, ignorirala Amandu i utrčala u dnevnu sobu noseći lavor prepun crveno-bijelog veša.
''Ima da mi krvavo platiš za ovo, džukelo jedna!'', zaurlala je na dedu. ''Ofarbao si mi francuski veš i bademantil!''
Ispostavilo se da je deda namjerno ubacio crveni peškir u veš mašinu, znajući da baka pere samo bijelo rublje. A baka je njemu baš jučer zalijepila natpis ''JA SAM MAGARAC'' na jaknu. Deda je takav otišao na posao, ispraćen bakinim povikom:''Teško onom tko tebe plaća!''
Dok su se baka i deda, kao i obično, svađali oko toga da li je nebo žuto ili narančasto (ne bukvalno, ali kod njih je uvijek tako; čitav dan se prepiru, da bi se na kraju ispostavilo da nitko nije u pravu) oglasilo se zvono na vratima. Nakon žestoke rasprave tko će napravit deset koraka i otvoriti, popustila sam. Otvorila sam vrata i zastala, razrogačivši oči.
''Lexy?'', upitah.
''Bok, Maggie'', nasmijala se. ''Mogu ući?''
''Normalno, upadaj'', rekoh, povukavši ju za ruku. Otišle smo do moje sobe, a i Am nam se pridružila nakon što je skinula onu mokru odjeću sa sebe.
Skočila sam na krevet. ''I, Lex, što te dovodi ovamo?'', upitah.
''Prvo i prvo, ne zovi me Lex'', reče ona, namjestivši se na fotelji.
Amanda je sjela kraj mene. ''Ali zar ti ne bi trebala biti u Hogwartsu?'', upitala je začuđeno.
''Pa bih, da budem iskrena'', nasmija se Lexy. A onda se odjednom naglo uozbiljila. ''Ovo što vam imam reći je mnogo važnije.''
Pogledah u Amandu. ''Pazi sad, Am! Da se kladimo da će nam opet otkriti neku obiteljsku tajnu! Sad će ispast da sam ja nećakinja Remusa Lupina!''
Lexy me samo pogleda, a zatim reče:''Maggie, Amanda... vi ste sestre!''
Amanda i ja se zgledasmo. Zatim smo se obje smijale dok nas nije zabolio trbuh. No Lexy se nije nasmijala.
''Čekaj, prvi travanj je prošao'', reče Am, gledajući u nju.
''Amanda, ja se ne šalim. Vi ste sestre blizanke. Kćeri lorda Voldemorta i Lujize Brown...'', odgovorila je Lexy.
Zagrcnula sam se od jabuke koju sam jela. Ispljunula sam polusažvakani komadić Amandi na krilo. ''ŠTO?!'', zaurlale smo u isti glas.
Lexy se ustala sa fotelje i prišla prozoru. Nije se čak udostojila ni da nas pogleda u oči. Samo je uzdahnula i nastavila:''Kad ste bile malene djevojčice, promijenili su vam izgled, kako nitko ne bi saznao pravu istinu. Andreina te je, Maggie, prihvatila kao svoju kći. Pretpostavljam da je imala unaprijed smišljen plan. A Lujiza je Amandu predstavila kao svoju i Marcousovu kći. No poslije ga je ubila, kako se ne bi izlanuo.''
Skeptično sam ju pogledala. ''Pa za kog nam onda vraga to govoriš kad je to trebala ostat tajna?'', upitah.
''Lujiza i Voldemort žele da se istina sazna. Žele vas postaviti kao svoje nasljednice'', objasni Lexy.
Amanda je vrisnula:''Nikad neću bit Lujizina nasljednica! Ja nju mrzim, čovječe!'' Kad se malo smirila, ponovno je upitala:''A, Lexy, imaš li ti ikakve opipljive dokaze za ovo što govoriš?''
''Imam. Jednu sliku'', odgovori Lexy i izvadi nešto iz svoje kožne crne torbe. Zabacila je svoju prekrasnu crvenu kosu i pružila nam sliku. Evo te slike:



''Ne mogu vjerovati!'', ciknula sam. ''Ovo smo mi?''
''Da...'', odgovori Lexy. ''Imale ste pet godina. Tada sam se ja skrbila za vas.''
Odložila sam sliku na policu i prošaputala:''Lexy, ovo sad znači da ti nisi moja teta...''
Lexy se nasmija. ''Gluposti! Lujiza i ja smo kao sestre! A pošto i vas mnogo volim, ja ću uvijek biti vaša teta... i prijateljica.''
Sve tri smo se zagrlile.
Nekoliko minuta kasnije, okrenula sam se prema Am. ''Rekla sam ti da će se ovakvo nešto dogoditi! Dođeš mi trista kinti!''
Ispružila sam ruku, a Am me je udarila po njoj. ''Kako možeš stalno razmišljati o novcu?!''