Laku noć, heroju
Ovo je trebao biti post o Veljku Rogošiću, o recentnim događanjima oko njegovog (ne)preplivavanja Mediterana i mojim reminiscencijama na njegov podvig kada je plivao od Podgore do Rijeke u maratonu koji se zvao «Brazdama partizanskih brodova». Trebao je to biti post o jednom od mojih najranijih osobnih sjećanja uopće, na ljeto davne 1977. kada je Veljko skočio s onog kamena ispod Aurore na kojem se danas nalazi Čerinina Uzorita i kraulom zaplivao prema najvećoj jadranskoj luci. Trebao je ovo biti post o bijeloj «Pipi» majici s Rogošićevim likom koju mi baba tih dana nikako nije uspjevala skinit da mi je napokon opere. Trebao je ali nije.Jutrošnja vijest o smrti drugog heroja mog djetinjstva, velikog Mate Parlova, moje sjećanje, a i ovaj post okrenula je u jednom drugom pravcu, na srpanj sljedeće godine, 1978. Ono Veljkovo skakanje u more vidim tek u mutnom i ispresjecanom kadru «snimanom» s visine očevih ramena u kojem, preko gomile glava, moj pogled švenka od brkatog čovjeka s čudnim naočalima koji se zagrijava pripremajući se za skok, preko uglancanih njemačkih motocikala parkiranih na neasfaltiranoj rivi pa do oduševljene mase koja me uplašila vikom i skandiranjima. A ni sjećanja na Parlova nisu puno jasnija. Doduše, Matine uspjehe imao sam priliku pratiti iz prvog reda, s kauča u starom tinelu ispred crno-bijelog Rizovog televizora. Iz milanskog meča za titulu prvaka svijeta u WBC verziji protiv Argentinca Cuella sjećam se tek dramatičnog tona Nikitovićevog glasa, a niti ono legendarno skakanje u publiku poslije pobjede ne mogu više jasno povezati baš s tim mečom ili s nekom od najavnih špica Sportskih pregleda iz kasnijih godina. Ono što sasvim jasno povezujem s tim mečom su didove anegdote o Parlovu (ajde, više anegdote o Parlovovom stricu s kojim je did švercao škiju biokovskim duhanskim putevima skrivajući se od financa). Did je rijetko gledao sport. Čak štaviše, danas mi se čini da ga je i mrzio. Nogometaši su, primjerice, za njega bili tek obični jebivjetri i manjamuktaši, ljudi koji svašta rade da ne rade. Boks je, s druge strane, obožavao. Benešovi, Kačarovi, a napose Parlovovi mečevi iščekivali su se danima. Did nikad nije bio nasilan čovjek, vjerojatno kao i svi pravi obožavatelji plemenite vještine. Jedino takvi ljudi znali su pravilno cijeniti trud boksača u sportu u kojem su krv, znoj, a ponekad i suze tako životne i stvarne. A Mate je bio idol bez karizme običnog idola. Bio je životan i stvaran. Težak, radnik i čovjek. Jedan od one vrste ljudi kakvima je pripadao i moj did. I ono što nikad neću prežaliti je to što nikad nisam bio u Puli. I to što nikad nisam otišao do Matinog kafića. I to što nikad nisam dobio priliku da mu se zahvalim u didovo ime. (I pitam ga jel' mu išta u svojti najpoznatiji boem makarskog primorja Mirko Parlov.) Pozdrav, Mate. I pozdravi mi gori dida. Tvog čovika. |
