Ne daj se, Junky!
Junkyja čitam već dugo. Zanitrigirao me je, kao i puno drugih čitatelja, jedinstvenim stilom, ponekad melankoličnim pričama, cinizmom i efektnom ironijom. Uvijek je gađao izravno u glavu i maestralno komentirao hrvatsku društvenu zbilju razotkrivajući sve njene maligne metastaze. Šira (ne samo blogerska) javnost upoznala ga je kada je zbog serije postova na blogu, njegova obitelj imala gadnih neugodnosti od strane jednog, blago rečeno, problematičnog župnika u rodnoj mu Županji, o čemu su pisali i nacionalni dnevni listovi. Tada je pod pritiskom, na jedno vrijeme, prestao pisati, ali se poslije ponovno vratio, najprije na blogor, a potom i na matični mu blog anathema borealis. Prije par dana počeo je pisati za Babićev index.hr i već prvim člankom izazvao neviđenu buru koja je na kraju rezultirala i prijetnjama smrću koje su mu nepoznati maloumnici ispisali u portunu bivše (!?) indexove redakcije. Uvijek sam alergičan kada se prijeti smrću nekome tko napiše ili kaže nešto što nekome drugome baš i nije drago pročitati ili čuti. Neću ulaziti u polemike oko nacrtanih vojnika na nekom zagrebačkom muralu. Mislim da je Vin sasvim lijepo objasnio sve činjenice i tu se nema šta dodati. Također mislim da u nedjelju u Vukovaru sigurno neće biti nikakvih izgreda, jer navijači, ako im je do tuče (a je), se mogu sasvim lijepo dogovoriti i za neki drugi «angažman» te vrste. Kako su se, uostalom, već do sada mnogo puta dogovarali. Ono što me zabrinjava je činjenica da u našemu zatrovanom okolišu ima još takvih malih spodoba koje nisu spremne na normalan način saslušati i prihvatiti drugačije mišljenje. A izgleda da ih je svakim danom sve više i da se sasvim lijepo množe u ovoj «plodnoj» močvarici . Jer ovaj slučaj s Junkyjem itekako podsjeća na onaj naš lokalni s Milkom Pekom kada su neke druge spodobe pod krinkom noći na sličan način prijetile smrću zbog napisanih riječi. Ironično, jedan drugi članak, opet s indexa, dao mi je ideju kako takvim likovima izbiti mrak koji ih je obavio i ne vide ni prsta pred svojim bijednim očima. Samo se bojim da će im trebat poizbijati sve zube da napokon progledaju ovi «junaci» iz naše priče. |
