Najdraže filmske scene (Tribute to Ante Peterlić) dio 2.
|
Blue velvet (Plavi baršun), 1986. r: David Lynch Film koji uznemiruje više od Egzorcista i Omena zajedno. Briljantna ludost Hoopera i magična ljepota Rosselinijeve, te suptilni voajerizam MacLahlana, odveli su nas na mračnu stranu samo naizgled pitome i ljupke američke suburbije. Eksplozija Dennisove šizofrenije u ovoj sceni, «oplemenjena» kojekakvim kemijskim supstancama (i na filmu, ali i u Hooperovoj stvarnosti, ili bolje «stvarnosti») je naprosto neponovljiva. Možda se samo ona scena u kojoj recitira Orbisonovu «In Dreams» poremećenošću može mjeriti s ovom u kojoj «siluje» vatrenu Isabellu. Dog Day Afternoon (Pasje popodne), 1975. r: Sindey Lumet Priča je poznata: Al Pacino kao Sonny i Fredo (jebiga, znan da je Cazal, al on će meni uvik ostat Fredo) kao Sal upadaju u banku s namjerom pljačkanja, ali sve se okrene u napetu talačku dramu. Scena poznata kao «Attica!» ušla je među ključne scene u povijesti kinematografije. Vrlo dobro ilustrira jednostavan način kako javno mnijenje svrstati na svoju stranu. Doduše, Sonny je kasnije izgubio podršku javnosti kad se saznalo za neke njegove «mračne» strane. Ne sumnjam da bi današnji PR stručnjaci imali štošta prigovoriti Sonnyju u njegovim odnosima s javnošću. Taxi driver (Taksist), 1976. r: Martin Scorsese Di je Pacino tu mora bit i De Niro. I, ne ovo nije «talkin' to me» scena, ovo je krvavi obračun buntovnika s razlogom (ali i s ozbiljnom psihijatrijskom dijagnozom) s Keitelom i onim mračnim tipovima kojima je ovaj podvodio mladu i «nevinu» Fostericu. Ovo je njegov obračun s njima kakav bi vjerojatno poduzeo i Krleža da je manje mrčio kartu, a više se družio s gospodom Colt, Smith and Wesson. I da je imao muda i bar malo naznaka PTSP-a. Ovo je obračun u kojem nema pobjednika, ali je poraženih mnogo. Ovo je obračun koji se nastavlja, bez ikakvih izgleda da će se ikada okončati. Pogledajte današnju crnu kroniku. Ili sutrašnju. Four rooms (Četiri sobe), 1995. r: Anders, Rockwell, Rodriguez, Tarantino Najlakše bi bilo ovu scenu opisati u dvije riječi: Pijana posla. Bolesna oklada koja uključuje jedan Chevy Chevell, jedan mali prst, jedan Zippo, mesarsku sataru i 1000 dolara. Deset minuta objašnjavanja i nagovaranja, pijanog Tarantinovog frfljanja i Willisovog preseravanja, a onda Roth hladnokrvno okine prst crncu, uzme lovu, namjesti leptir-mašnu i išeta iz kraljevskog apartmana. Briljantno. The French Connection (Francuska veza), 1971. r: William Friedkin Iako se svi zaklinju u Stevea McQueena i njegovo nijemo prašenje Mustanga ulicama San Francisca, moja omiljena filmska jurnjava upravo je ova Hackmanova iz «Francuske veze». Iako sam se dvoumio između njega i Cainea iz «Posla u Italiji», u svakom slučaju biram Genea. I to zato jer se on ovdje ponaša upravo onako kako bi se ponašao bilo tko od nas u takvoj situaciji. On urla, viče i manijakalno rukama steže volan, a nakon slaloma ispod željezničkog mosta njegovu automobilu prijeko je potreban dobar autolimar. I zato mi je ova luzerska jurnjava puno draža od hladnokrvne McQueenove ili šminkerske Caineove. |
