Jebo vas radni prostor!
Čitan i gledan i ne mogu virovat. Svi na blogove stavljaju slike svojih monitora i radnih stolova, od onih fancy-trendy-hype ultraturbocool 100 inčnih lcd-ova (neki su ih nasrali i po tri-četri takva), pa sve do onih petnest inčnih adi-jevih ili dtk-ovih monitora na kojima se slika trese još tamo od kraja prošloga stoljeća. Neki na katrige (na kojima svoje guzice keče i oči beče – reka bi Rambo Amadeus) stavljaju simpatične medeke, neki oko pc-ja drže cviće, a jedan drži i rasnu plavojku koja se kočoperi na klupi u kakvoj sam i ja sidija u osnovnoj školi na satovima tehničkoga odgoja. Neki svoje blogove pišu valjajuć se po kaučima, drugi ležu po podu, a treće su, vjerojatno žene, utrale u opskurna potkrovlja da im ne smetaju po kući. Baš me živo zanima šta će bit sljedeći trend u ovoj blog zajednici: slike sraona di svaki pravi bloger detaljno razrađuje teme svojih postova, slike kužina di blogerima dolazi inspiracija nakon marende, slike fotelja u tinelima di ubiju oko posje obida ili još jedne naporne rasprave na internet forumima, slika kola od auta koje redovno svakog dana zapiša njihov čistokrvni afganistanski hrt kad ga vode u šetnju, škafete kantunala ili vam ga ladice noćnoga ormarića di drže goldune, bibliju, vibratore i upotrebljene štapiće za čačkat uši... Stvarno će ovi blog.hr počet sličit na one ženske trač magazine tipa Glorija ili Story di hrvatske zvjezde i jet-seteri vodaju fotografe i novinare po kućama i vilama pa in pokazuju: Evo, ovo van je naš bazen di toćamo noge, ovo nan je ljubavna ložnica, ovo nan je privatna vinoteka di se oblokajemo skupin vinima, ovde dimimo kubanske cigare, u ovome đakuziju mi žena tribi dlake s mande, ovde nan je kamin di pečemo ćevape, a tute nan je sajuna di se lipo nako po finski krabimo ka slavonski čvarci. Eto van slika i moga radnoga prostora, jebala vas ona! |
Evo baš mi je drago da se i Crna Gora odlučila na nezavisnost. Uvik su mi bili nekako simpatični ti «lini» Crnogorci, toliko slični ovin mojin Dalmatincima. Drago mi je i zbog onih crnogorskih Dalmatinaca, iz dobre stare Boke koja je dala velike ljude ka šta su pokojni don Branko Sbutega i najveći živući svjetski mega car i tera imperator, Rambo Amadeus. Drago mi je zbog njih doli na jugu, iako ne volin nikakve državne i druge okove, jer bi Crna Gora mogla bit baš jedna lipa i simpatična zemlja u kojoj bi se baš judski moglo živit. Mali su, skoro svak svakoga zna, mogli bi ako budu pametni bit pravi mali raj na zemlji (ista stvar bi mogla vridit i za ovu našu državu, ali petnest godina je evo prošlo od našega referenduma, jedanest od kraja rata, ali mi još pamet nismo stekli). Nadan se da će se Crnogorci vratit na putove stare slave i civiliziranoga svita, kao i prije otprilike 150 godina kad su se u cetinjskoj bilijardi Petra Petrovića Njegoša okupljali najveći umovi Evrope. A opet s druge strane, običnome malome čoviku skoro sasvin je svejedno kako mu se zove država jer nakon euforije, mavanja zastavama, trumbetanja, pivanja i karusela po ulicama opet se sve svede na ono preživljavanje od prvoga do prvoga.
Za nevirovat je koliko ima bahatosti u ovih Mađara koji su po Viru gradili bespravne kuće. Glavni investitor, neki Ištvan, neće ni da pogleda novinarku koja ga traži izjavu, a zakleja bi se da je prije par godina na istoj televiziji govorija kako je ovo apartmansko naselje samo jedno u nizu ulaganja koje Mađari namjeravaju pokrenit u Hrvatskoj. A virovali ili ne, upravo je 
