Viva Montenegro!
Evo baš mi je drago da se i Crna Gora odlučila na nezavisnost. Uvik su mi bili nekako simpatični ti «lini» Crnogorci, toliko slični ovin mojin Dalmatincima. Drago mi je i zbog onih crnogorskih Dalmatinaca, iz dobre stare Boke koja je dala velike ljude ka šta su pokojni don Branko Sbutega i najveći živući svjetski mega car i tera imperator, Rambo Amadeus. Drago mi je zbog njih doli na jugu, iako ne volin nikakve državne i druge okove, jer bi Crna Gora mogla bit baš jedna lipa i simpatična zemlja u kojoj bi se baš judski moglo živit. Mali su, skoro svak svakoga zna, mogli bi ako budu pametni bit pravi mali raj na zemlji (ista stvar bi mogla vridit i za ovu našu državu, ali petnest godina je evo prošlo od našega referenduma, jedanest od kraja rata, ali mi još pamet nismo stekli). Nadan se da će se Crnogorci vratit na putove stare slave i civiliziranoga svita, kao i prije otprilike 150 godina kad su se u cetinjskoj bilijardi Petra Petrovića Njegoša okupljali najveći umovi Evrope. A opet s druge strane, običnome malome čoviku skoro sasvin je svejedno kako mu se zove država jer nakon euforije, mavanja zastavama, trumbetanja, pivanja i karusela po ulicama opet se sve svede na ono preživljavanje od prvoga do prvoga.Sad će ih puno ovde graknut kako mogu ovako romantično pričat o državi koja nas je početkon devedesetih napala, ali ja ću se samo sjetit one reportaže iz tog vrimena iz stare crnogorske prijestolnice, Cetinja, kada su tamošnji đetići pivali «Sa Cetinja vila kliče, oprosti nam Dubrovniče». Zato, naprid đetići, vidimo se u Evropi. |
