ponedjeljak, 09.01.2012.
Kako u krizu i kako iz krize: dva povijesna primjera
Prvi je o Weimarskoj Republici, po općem mišljenju vjerojatno najsjebanijoj državnoj tvorevini u novijoj europskoj povijesti. Mnogi povjesničari i ekonomisti, kad govore o weimarskom razdoblju, najviše vole isticati katastrofalnu hiperinflaciju do koje je došlo zato što Njemačka, opterećena nenormalnim dugovanjima za reparacije iz prvog svjetskog rata, počela masovno tiskati novce da može isplatiti sve svoje obveze. Obično se smatra da je ovo izazvalo lančani krah fantastične 19-stoljetne švapske ekonomije, masovnu nezaposlenost i opću bijedu, koja je u konačnici na političkom planu dovela do kraha demokracije i uspona nacista na vlast. Povijesna uspomena na weimarsku hiperinflaciju još uvijek proganja mnoge europske države – a naročito Njemačku – strahovima zbog državne potrošnje i tiskanja vlastitog novca.
Postoji, međutim, jedan mali problem s time. Inflacija je zadesila Njemačku u godinama odmah nakon prvog svjetskog rata. Najgadnija je bila do 1923., kad je cijena štruce kruha dosegla otprilike sto milijardi maraka. Četiri godine prije, za komparaciju, iznosila je sto miljardi puta manje.
No do 1924., situacija je bila stabilizirana i ostatak 20-ih godina Njemačka je zapravo bila zapravo relativno ugodno mjesto za život. Stanje naravno nije bilo idealno, no kakva-takva ekonomska i društvena stabilnost, te opći kulturni procvat ostali su zapamćeni kao Goldene Zwanziger – Zlatne dvadesete. Do Hitlerova preuzimanja vlasti prošlo je još skoro pa desetljeće, a povijest Weimarske Republike očito nije bila baš toliko jednosmjeran spust u katstrofu kako se to obično vidi. U najmanju ruku, hiperinflacija ranih dvadesetih nije bila ta ekonomska katastrofa koja je katapultirala naciste na vlast. Nešto je drugo bilo posrijedi.
Što? S početkom velike svjetske depresije 1930., u Njemačkoj je na vlast došao centar-lijevo orijentirani kancelar Heinrich Brüning. Koji je – kako to izgleda mnoge centralno-lijeve vlade uporno pokušavaju – pokušavao ekonomsku krizu riješiti kako? Rezanjem državnog budžeta! Brüning je proveo neke od najbrutalnijih mjera kresanja državne potrošnje ikad viđene. Otpuštao je, rezao, kresao i kasapio, sve dok njemačka srednja klasa nije više bila već toliko izubijana da je većina ljudi zaista povjerovala kako je glavni razlog njihove ekonomske propasti to što su Židovi pokupili sve pare i sakrili ih u neku pećinu.
Brüning se, naravno, pritom čudom čudio da kako nacisti odjednom iz političkih ridikula postaju sve jača sila u njemačkoj politici i društvu – a istovremeno je sam od predsjednika Hindenburg konstantno zahtjevao izvanredne ovlasti kojima bi mogao nadjačati parlament i sve druge demokratske instuticije, te provesti svoje – krajnje nepopularne - ekonomske mjere kud puklo do puklo. Rezultat svega toga? Do 1933, Hitler je postao kancelar, nacisti su preuzeli vlast, a Njemačka se uskoro pretvorila u ropsku ekonomiju, koja je do konca drugog svjetksog rata većim dijelom ovisila proizvodnim kapacitetima svojih logora smrti.
Arbeit macht frei nije drugo nego logična konzekvenca preptostavke da bi ljudi trebali raditi više za manje plaće – nešto što i dan danas mnogi pseudo-eksperti, izgleda, zastupaju kao zdravu ekonomsku misao.
A sad drugi primjer, relativno sličan prvome, ali sa svojevrsnim happy endom: kako se izvući iz krize. Riječ je o američkom građanskom ratu od 1861. do 1865. On itekako ima veze s gospodarstvom, budući su mu uzroci direktno vezani uz dvije oprečne ekonomske filozofije, koje su se paralelno razvijale na Jugu i na Sjeveru. Sjeverne su države u principu vodile politiku industrijalizacije i infrastrukturizacije, koja je, naravno, podrazumijevala i državnu potrošnju. Nije da su sjevernjaci bili išta manje rasisti od južnjaka, no razvoj industrije zahtjevao je kvalificiranu radnu snagu, te poticao imigraciju i integraciju stanovništva u radionicama i gradilištima. Južnjačke su države pak bile robovlasničke ekonomije čiji se proizvodni pogoni nisu u ničem bitnom razlikovali od nacističkih konc-logora. I dok su se privatni vlasnici velikih južnjačkih plantaža uglavnom protivili državnom intervencionizmu i ikakvoj javnoj potrošnji, njihove jeftine ropske ekonomije ujedno nisu bile u stanju proizvesti išta više od pamuka, koji su masovno izvozili u Englesku.
Zašto je uopće došlo do toliko raslojavanja u gospodarstvu američkog sjevera i juga? Odgovor dijelom leži u tome što je kroz prethodna tri desetljeća, savezna vlada bila vođena politikom koja se poprilično poklapa s idejama današnjih zagovaratelja rezanja državnog budžeta: ne troši, ne investiraj, reži, balansiraj! Jedan od najgorih američkih predsjednika bio je Andrew Jackson, koji je 1835. – po prvi i jedini put u povijesti SAD-a – uspio izbalansirati budžet savezne vlade, otplativši sva dugovanja. Gotovo trenutni reuzltat toga bila je ekonomska kriza od 1837. do 1843. Jacksonova politika male i ograničene vlade koja se odbija baviti ekonomskim razvojem zemlje kroz naredna je desetljeća dovela do toga da se većina saveznih država razvijala kuda koji mili moji. Sjeverne su države imale tradiciju obrtništva i poduzetništva još iz doba kolonija, a umjesto da savezna vlada kroz projekte infrastrukture, ulaganja i poticanja proizvodnje – drugim riječima, kroz javnu potrošnju - proba dići i jug na istu razinu, desetljećima se nije radilo više-manje ništa, osim što se puštao danji import robova za račun šačice dekadentnih vladajućih familija u južnim državama.
I tu u priču ulazi Lincoln, koji je došao na vlast u SADu tijekom najveće krize u njegovoj povijesti. Brutalno krvavi bratoubilački rat mogao je ostaviti zemlju u posvemašnjem rasulu, no nakon dva mandata Lincolnova predsjedništva, SAD ne da nije bio u ruševinama, nego na putu da postane najveća industrijska sila svijeta. Po razvijenosti i rastu gospodarstva, u drugoj polovici 19. stoljeća mogao mu je konkurirati vjerojatno jedino Bismarck sa ujedinjenom Njemačkom. Kako mu je to uspjelo poći za rukom?
Tako što je država za Lincolna napokon počela trošiti! Ekonomska politiku ograničene vlade i balansiranog budžeta iz Jacksonovih vremena posve je izokrenuta. Lincoln je bio čuven po tome da je trošio savezni budžet kao da mu nema kraja: na vojsku, na obranu, na proizvodnju, na infrastrutkuru, na rekonstrukciju, na mirovine i socijalu, na sve što je mogao! Kad je vrlo brzo ostao bez ograničenih prihoda od poreza, počeo je vladino zaduživanje financirati državnom emisijom papirnatog novca bez pokrića u zlatu – to su bili u Americi čuveni „Lincolnovi zelembaći“ (greenbacks). Kad su se nakon kraja rata počela javljati pitanja o enormnom javnom dugu kojeg je vlada uspjela nabiti, Kongres je naprosto izmjenio Ustav ubacivši u njega kaluzulu (14 amandman) koja između ostalog zemlji - zabranjuje bankrot! SAD, zahvaljujući Lincolnovoj ostavštini, ne može bankrotirati, ma koliki god da im bio državni dug – to je, doslovce, protuustavno!
Ironična karikatura iz Lincolnova doba zapravo vrlo dobro ilustrira uzroke enormnog rasta američkog gospodarstva u drugoj polovici 19. stoljeća
Nema apsolutno nikakvih razloga zašto bilo koja suverena država ne bi mogla ubaciti takvu klauzulu u svoj ustav, te si naprosto zabraniti da bankrotira. I to je nešto što dobar dio ekonomista izgleda ne može shvatiti: umjesto da se politika države podređuje ekonomiji, a ljude se žrtvuju na oltaru balansiranog budžeta, ekonomiju se treba i može podrediti političkoj volji društvenog prosperiteta i napretka. A to znači, da se država baca u trošak, kako bi njeni stanovnici mogli zarađivati!
