deponij rariteta

Djevojčica sa šibicama

U ovom svijetu mogla bih se bojati svega.. Samo kada bih se prestala zavaravati da će sve biti dobro.. Zelenih skakavaca koji mi ulaze u sobu kada zaboravim ugasiti svjetlo, a ostavim prozor otvoren.. Neopranog grožđa koje sam u enormnim količinama pojela na putu do kuće.. Sestra se još nije vratila, a trebala je.. Osnovna knjiga nije naučena, imam ih još tri, a ispit je u ponedjeljak u podne.. Mogla bih se bojati svega. Za sada se bojim odlazaka od kuće, spavanja u tuđem krevetu, svih mogućih nervnih i ostalih bolesti.. Zatim kukaca, pa automobila koji usporavaju u kasni sat kada se vraćam od ljubavnika.. Bojim se prolaznosti.. Ne toliko svoje koliko ljudi koje volim.. Ponekad me zastrašuje vrijeme koje bježi, i sivilo koje se spusti nad Zagreb.. Jeseni i zime bez sunca.. Buđenje bez ljubavi.. Snovi o smrti i ljudima koje nisam vidjela već par života.. Plašim se prevelike buke i zatvorenih prostora. Nije mi ugodno ni prelaziti preko mostova.. Hladnoća me ubija.. Kao i vlastita glupost.. O rastancima ne volim ni pričati.. Pomalo me plaše i Kinezi.. Jesam li rekla da se užasavam mutnih voda.. Pogotovo predvečer kada se raspostru po površini samo sjene gustih šiba.. Plašim se nesanica i gromova.. Ne volim kada svijetli.. I mački lutalica.. I ideje da nema mame i tate.. I da sam smo ja..
Strahujem da možda ničega nema poslije.. Da je ovo možda najbolje što je moguće..
Ipak, ne bojim se ljudi.. Toga se ne bojim.. Ljudi su samo ljudi..
Smiješni u svojim malim kartonskim kutijama..