justine iliti nedaće kreposti
Sinoć sam u snu bila na moru.. Onaj tip obale gdje prehodaš pola kilometra, a voda ti nije ni do struka.. Hodam kroz vodu u potrazi za dubinom. Da bih zaronila.. I zaronim u snu.. Dugo sam pod vodom.. Ronim tik uz dno; pijesak i nekakve male pitome alge.. Na dnu ima puno svjetla.. I ronim tako jako dugo.. Kao da imam škrge.. Čini mi se da sam čak u tom snu upijala molekule kisika iz vode. U onom trenu kada sam pomislila da sam predugo dolje, i da ne znam koliko sam duboko i da ne znam koliko će mi trebati da izronim, počeo je sa mnom plivati strah.. Morala sam gore.. Još uvijek mirna, izranjala sam.. Trajalo je predugo.. Imala sam u plućima sve manje kisika, a sve više tjeskobe.. Nije mi bilo jasno kada će doći kraj - kada ću ugledati nebo iznad sebe.. Tijelom sam učinila smiješan potez; kao da se odbijam od strunjaču kako bih dospjela na površinu.. Nakon dvije sekunde, izronila sam napokon.. A kada sam se okrenula da vidim gdje sam stigla, koliko sam veliku razdaljinu preronila, shvatila sam da sam odmakla tek nekoliko metara od onog mjesta gdje sam na početku zaronila.. I nije mi bilo jasno kako sam se toliko umorila..
U zadnje vrijeme stalno me prate čudne ideje i misli. Imam gadnu potrebu posjedavati arsenal bezopasnog oružja.. Pištolje za kratkotrajno ili dogotrajno paraliziranje - ovisno o potrebi.. Zatim pucaljke za uspavljivanje.. Hrpu nabildanih specijalaca oko sebe radi uspješne opsade različitih klubova ovog grada i svih okupljališta mediokriteta.. Nemam potrebu nikoga ozlijediti iako iskreno vjerujem da se ionako skromne količine svježeg zraka troše na neke uzaludno.. Nemam potrebu nikoga eliminirati zauvijek; to je sasvim suprotno mojim filantropskim shvaćanjima, i mojim shvaćanjima moje malenkosti koja nema nikakve prerogative veće od bilo koga drugog na ovom svijetu.. Ne želim biti nikakav arbitar ; samo bih malo pomakla u stranu besmislenost.. Ne bih također voljela završiti naposlijetku, ako me ulove na promatranjima u nekoj psiho ustanovi.. Htjela bih samo ponekad eliminarati na kratko sve one malene koji hodaju kao veliki teškim korakom i uporno gaze po mojim osjetljivim shvaćanjima simpatije za dostojanstvo ljudskog bića.. Onako, u prepunom tramvaju, nekom pijanom kretenu koji se dere i prvovocira svojim trigloditiskim mahanjem ruku i onim dolje ispod šlica, jednostavno uperit pucaljku u čelo da se u sekundi preobrazi u nešto nalik čovjeku i tako prestane sramotiti muški rod.. Ili neku smiješno djevojku u najnovijoj kreaciji L. Boban, koja ima upornu potrebu umjetno nafriziranim mačkastim glasom pričati o tome kako se cura s druge strane šanke užasno obukla, i kako njen dečko ima veliki BMW , ali mali k...., brzim potezom neke moderne praćke uspavati do sutra.. Čisto da bar večeras prestane uzgajati predrasude o ženskom rodu kao simetričnom sklopu, dupeta dugih nogu i trepavica, bez poante i mozga u glavi..
Nemam pojma koji mi je... PMS je glupa stvar.. Pomiješana s vrućinama i hrpom skripti koje čekaju da ih obradim.. Mogla bih sve ostaviti da čeka do sutra.. Večeras bih mogla ono najbolje od sebe, sirovo, neprerađeno normama, dati u jedne ruke.. Da sirovini daju oblik i funkciju..
|