Spiralne Bolesti

05.06.2004., subota


pocelo je..
-yay!- upravo sam shvatila zasto sam se bojala bloga: previse je tu ljudi koji me poznaju. ali, ne poznaju me dovoljno. i zelim da tako ostane. valjda je to jos jedna od mojih faza. kladimo se da ce mi sutra smisao zivota biti cijelom svijetu reci sto sam pojela... pf, jebeni mozak. a mogla sam biti bas pristojna djevojka.
u fazi sam kada moram znati odgovore na sva pitanja o sebi. a tako sam nesigurna. nedavno sam shvatila da uopce ne poznajem sebe samu. ali uopce. ne znam zasto. ne znam kako to ispraviti. tko ce mi odgovoriti na sva pitanja koja imam? mislim da bih to ipak trebala sama. ali kako? jebeno kako?
ponekad sam u fazi u kojoj se ne zamaram pitanjima o sebi. samo se prepustim. i to je lakse, puno lakse. da mogu, da znam kako, ostala bih u toj fazi zauvijek i ne bih se mucila pitanjima i odgovorima i zivotom i sranjima. ne znam. mrzim svoje krajnosti. danas ne volim svoj zivot. sutra cu ga obozavati. danas sam umorna od toga da budem sretna unatoc svim sranjima u zivotu.

postoji osoba koja me voli. razumije. volim i ja njega (na svoj blesavi nacin) i barem se trudim razumjeti ga. ali nase su ljubavi miljama daleko. strasno su razlicite. on mene voli onako pravo, bezuvjetno. ja sam pizda. a to mi je najgore od svih mojih sranja. i kako da ja njemu objasnim, pokazem koliko su nase ljubavi razlicite. kako da mu objasnim da ja ne mogu, ne znam, voljeti drugacije. a znam da ga boli. znam sto misli, a ne znam sto da ucinim. i glupo bi bilo da me opet paralizira strah i da se jednog dana probudim bez njega. ne zelim to.
sjediti i gledati kako ti zivot postaje jebada - strucnjak sam za to. i svjesna sam da sam iskljucivo sama kriva za to sve, a ne znam kako da si pomognem. jebiga, svatko ima sranja u zivotu, ali aktivirati se samo zato da si napravis nova sranja, a poslije se vratiti u sigurnu (iako je od svega najmanje sigurna) pasivnost kako bi mogla promatrati svoje remek-djelo (a svakim novim nadmasis samu sebe), moze samo sjebana budala. priznajem. iako se ponekad zaista divim svojoj snazi.
i znam da cu sutra pricati potpuno desetu pricu, kako sam se opet udebljala, kako mi se pas pobljuvao na tepih. jebiga, ovo sam ja SADA (i to je sve sto znam). za sutra ne garantiram.
- 05:53 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>