Ništa Ništa
22.11.2015., nedjelja
Podgrijavanje ideološke sarme
|
Samo jedno pitanje je važnije i posljednjije od pitanja o misteriju života i smrti. Naravno, to veliko pitanje svih pitanja jest: što je to socijalizam? Postoji ta globalna mašina za mljevenje ideja i ideologija i gledam kako iz dana u dan usisava sve više i više mozgova pretvarajući većinu raspoloživih ideologija i narativa u smjesu pogodnu jedino još za spravljanje ideološke sarme. Tako se salo, mast i špekasti slojevi povijesnih naslaga nekad revolucionarnih ideja nalaze u istoj usisnoj cijevi sa svježim komadima slobodarske, liberalno-libertarijanske misli, gledamo kako transhumanizam i povratak tradicionalnim vrijednostima, ruku pod ruku, srljaju u mješalicu iz koje izlaze u obliku smjese spremne za aromatizirajuće dodatke konzervativne, ljevičarske, religiozne ili kakve druge histerije. Ova ideološka sarma samo je prilog glavnom jelu kojeg čine globalne geostrateške bakanalije. Razlučiti u svemu tome što je, zapravo, socijalizam, slično je pokušaju razlučivanja koji su komadi sudjelovali u stvaranju smjese za sarmu. Valja razlučiti češnjak od riže, svinjetinu od puretine, kao i špek od iznutrice. Nimalo lak posao, poglavito ako imamo u vidu kakao neprestance novi kontigenti smljevenih ideja sumnjive kvalitete pristižu kroz sve rupe i pore, crvoliko se probijajući na svjetlo dana. No, bez obzira na ovu poteškoću, upravo je to naš zadatak danas- dakle, odgovoriti na pitanje što je to socijalizam? Da li je socijalizam filozofija uhljebništva, filozofija onih koji bi parazitirali, odnosno otimali i krali od onih razboritih, onih koji su se sposobni dokazati na tržištu, koji su svojim sposobnistima i marljivošću priskrbili za sebe i svoje najbliže? Da li je to filozofija koja opravdava hendikepiranje, sputavanje, zauzdavanje onih talentiranih, onih koji znaju i mogu? Da li je socijalizam protu-prirodan blud evolutivne nedonoščadi i pervertita, koji žele prkositi samim zakonima prirode, zakonima koji su okrutni na jedan samo prirodi svojstven način, ali pri čemu je ta okrutnost ipak veličanstveno kreativna i produktivna. Da li je socijalizam tvorevina onih koji ne uviđaju kako je Priroda postepeno stvorila, iz sirovih elemenata, iz blata i lave, sva ta savršena bića koja bježe od sve savršenijih predatora. U sve savršenijoj i veličanstvenijoj igi mačke i miša, lovca i zeca, orla i ovce, gazele i lava, poduzetnika i bankara, medvjeda i pčele, birokrata i neposlušnog građana... zrcali se ta kozmička simfonija kojoj svaka karika prehrambenog lanca dodaje svoju, ma koliko malu i beznačajnu, pritom ipak savršeno harmonizirajuću minijaturu. Takvog socijalizma, takve ideje, svakako bi se trebao sramiti svaki stvor koji svu izoštrenost svojih čula, sav predatorski fokus i sposobnost rješavanja najsloženijih zadataka i rebusa kakve surovi okoliš postavlja pred njega, svaki stvor koji sve što na njemu vrijedi ima zahvaliti zakonima prirodne selekcije. Ima li išta gnjusnije i nepravednije nego optuživati one uspješne, zavidjeti im što su naprosto najbolje prilagođeni, što su najviše fit za utrku preživljavanja? Da li je socijalizam ta nemoralna i gnjusna filizofija koja nastoji podmuklo minirati svaki pokušaj skladnog nagrađivanja prema zaslugama, prema vladavini najboljih i najuspješnijih i pljuje u lice majci Prirodi i svima onima kojima jedini grijeh što su tako božanski savršeni, gotovo poput nekih nad-bića u odnosu na one koji su zapeli u nekom od slijepih rukavaca u velikoj struji Života? Socijalizam zapravo nije ta filozofija, izvorno. Socijalizam je filozofija koja tvrdi da motiv osobnog, personalnog i personaliziranog probitka i dobitka nije vrhovni motiv, vrhovna ili jedina pokretačka sila. Socijalizam, izvorno, treba pretstavljati onaj prostor duha u kojem se izražava spontana i prirođena težnja doprinošenja zajednici, svojim specifičnim kapacitetima, razumijevajući da tek posljedično, tek sekundarno to stavlja i svakog pojedinca u privilegiran položaj. Socijalistički društveni kalup, matrica ili paradigma zpravo nema veze sa 'preraspodjelom' dobara ili kolektivističkim odlučivanjem o utilizaciji resursa i slično. Socijalizam, u svojem čistom, samim tim idejno najizvornijem obliku, predstavlja ideju o uzajamnosti i komplementarnosti općeg dobra i realizacije individue. Naspram tog socijalističkog kalupa, postoji kalup osobne ambicije i probitka, gdje je na prvom mjestu osigurati prinos za sebe i svoje najbliže. Dakle, svi kapaciteti, sve sposobnosti i resursi stavljeni su na raspolaganje pojedincu kako bi osigurao ponajprije i jedino - sebe pri čemu ima svu slobodu da to ostvari, ukoliko pritom ne osporava ili umanjuje slobodu drugog takvog sličnog pojedinca, koji pokušava učiniti upravo to isto- naime priskrbiti za sebe i svoje najbliže. Razliku između ova dva kalupa je fundamentalna- ukoliko pojedinac primarno svoje kapacitete i sposobnosti stavlja na rspolaganje zajednici ljudi, kao braći, to znači da će svaka individua biti podržana implicitno od strane svih ostalih jedinki. U suprotnoj paradigmi, pojedinac ovisi sam o sebi, jedino o svojim vlastitim sposobnostima i rezultatima. Paradoksalno je da se individualisti pozivaju na evoluciju odnosno neku samorazumlivu prirodnost načela sebičnosti kakav stoji u temeljima slobodarsko-individualističke filozofije. Ako pobliže pogledamo tu istu prirodu, vidjet ćemo da svaki organizam funkcionira na principu uzajamnosti. Naime, sve što vidimo oko nas i u nama, su visokoorganizirani sustavi uzajamnosti, odnosno organizam upravo jest organizam jer svi djelovi rade za cjelinu, a cjelina radi za njih. Nije teško zaključiti da bi živi organizam sa svim svojim organima, sustavima i podsustavima, zapravao mogao predstavljati načelo uzajamnosti u jednom dovršenom, reprezentativnom obliku, a koje se u ljudskom društvu tek počinje manifestirati putem sve složenijih društvenih i ekonomskih međuovisnosti. Također vidimo kako u slučaju da neki od dijelova organizma počne raditi 'samo za sebe' to neminovno dovodi do bolesti ili smrti cjeline. Ako se razmjena produkata metabolizma ne odvija u skladu sa dinamičkom ravnotežom između svih stanica, nastaju zastoji, manjkovi i viškovi na raznim dijelovima, odnoso gubi se ravnoteža. Ljudi bi, kao složeni visokorganizirani živući sustav, trebali težiti tom višem obliku organizacije. Ako svatko skrbi samo za sebe, cijeli organizam kreće se prema gubitku ravnoteže i samo je pitanje vremena kada će nastati udar, šok, zastoj, kolaps nakon kojeg oporavak postaje sve teži. Dakle, socijalizam nije puka želja da oni uspješni budu 'dobri' i da daju malo svojeg kolača onima koji su popušili. Socijalizam, ako je vrijedan spomena, zapravo uspostavlja odnose u društvu gdje pojedinca nije primarno usmjeren na osobnu ambiciju, na samodokazivnaje i samopotvrđivanje kroz razne oblike nagrada i simbola uspjeha, od kojih je materijalni uspjeh jedan od važnijih, ali nikako i jedini. Pohlepa tu također nije primarni pokretač ili uopće neki značajniji faktor. Primarni faktor je upravo to- motivacija koja proizlazi iz osobne ambicije. To je crta razdjelnica između svjetova, jednog u kojem se na činjenicu da netko ima privatni aviona, a netko ima kartonsku kutiju u kojoj spava u podnožju kakvog nebodera u vlasništvu globalne finacijske institucije, gleda kao na simptom neravnoteže, simptom bolesti. I drugi u kojem se, u narcisoidnoj opijenosti vlastitom veličinom i važnošću, isti avion i ista kartonska kutija doživljavaju kao znak zdravlja, znak napretka, znak da evolucija nagrađuje sposobne, a kažnjava neuspješne. |
07.11.2015., subota
Vrag u pašteti
|
Dosta je tipično prizivati ulitmativne arhetipove u pokušajima formuliranja političkih stavova, tako svako malo imamo posla sa vragom, vragovima, Hitlerima, a fašisti iskaču iz paštete. Nije bolje ni sa komunjarama, komijima, Staljinima i Sjevenim Korejama. Uočljivo uvijek jedna strana tvrdi za onu drugu da je pod utjecajem vraga ili čak Vrag glavom koji nervozno maše repom i topće kopitima i već nam dašće za vragom, pardom, vratom. Vjerujem da bi sličan opis većina smjernih Obiteljaša prišilo drugu Milanoviću itd itsl. NIgdje kao u politici i možda ekonomiji čovjek ne pokazuje veću nemoć pred vlastitom podsvješću iz koje izbijaju razno razne projekcije i pretvaraju sliku društva u šarenu pozornicu prepunu živopisnih likova raznih boja, rgoova, repova, političkih flora i fauna- baš kao u 'primitivnim' ritualiziranim predstavma sa maskama kojima se pleme svake godine ponovo i iznova obračunava sa dugorepim demonima. Možda su ti običaji po kojekakvim azijskim visoravnima Tibeta, Kine i Tajlanda ili Afrike i pacifičkih otoka sasvim prikladan izričaj proto-političke svijesti, proizišao iz nužnosti i dinamike podvjesnih sila koje inače bez ispušnih ventila u vidu ovih rituala dovode do 'bijesa bogova' žrtava u krvi? Po svemu sudeći, u današnjem prosvjetljenom dobu demo(n)kracije i sloboda nismo se puno odmaknuli od slične dinamike. Kad se demoni ne mogu umiriti ritualom 'izbora', poravnanje dolazi u obliku krvavih žrtvi. Najvjerojatnije se radi o vrlo stvarnom procesu, ono što zovemo podsvjesna dinamika, nesvjesno ili arhetipovi, korespondira, dakako, 'bićima' odavno poznatih pod kolokvijalnim nazivom 'demoni'. U ovim vremenima nervoze i napetoski koja prerasta u histeriju, ova 'bića' postaju gotovo opipljiva i eskalacija konflikta je garant njihove obilate gozbe, vjerojatno već upisane u među-planetarni kalendar. |
