subota, 22.04.2006.
Praznici polako nestaju...
Za dva dana opet nas čeka škola, (m)učenje, obaveze, al preževjet ćemo! Ljudi za manje od dva mjeseca je SVE gotovo... ma zapravo tek tada počinje uživancija - ljeto!!!!
Ima i jedna dobra stvar u tome što počinje škola... vidjet ću znate-već-koga 
Zapravo, vidjela sam ga ja i danas...
Mama me digla u sedam ujutro 
jer sam morala prvo frizeru, a onda slikanje za putovnicu. I izlazimo mi (ja mama i moja sestra) iz tog fotografskog studija ili kako se već zove tamo gdje se ideš slikat?!?! Uglavnom, to nije važno, važno je (kako kome) to da sam izlazeći odonuda srela neke dečke njih negdje desetak (još mi nije jasno šta su u devet ujutro kad bi svi trebali još spavat oni radili u gradu!?)... i prolazimo mi kraj njih, a ja proučavam tko je sve tamo i skužim Njega. I On me pozdavi! Jedini me on pozdravio! Drugi su bili prezadubljeni u razgovor...
To mi je popravilo dan...
Ljudi, znam da mislite da sam luda kad sam sretna zbog toga što me SAMO pozdravio, ali... Ne mogu ni ja to objasnit!!!
I da, nešto što mi je svakako pokvarilo dan...
To su moje slike.
Da vi znate kako sam ja grozno ispala na tome!!! Užas!!! Povraća mi se od tih slika!!! I ja ću sad morat to pet godina nosit u putovnici, na osobnoj, na pokaznoj, na SVEMU!!! Grozno!!! 
I još nešto što mi kvari praznike...
Za dva tjedna idem u Napulj (+Rim) sa razredom, a meni je istekla putovnica, a da se napravi nova trebamjesec dana!?!!! Bar tako svi kažu... To znači da ja najvjerojatnije neću ić na tu ekskurziju!!! 
Napulj
subota, 15.04.2006.
Moje mane
Imam puno mana...
Bez mana čovjek nije čovjek jer nitko nije savršen - svi imaju neke mane...
Kašnjenje... Stalno kasnim, u školu (dobro ne baš uvijek, ali desi mi se), na izlet, na probu, na koncert, na predstavu, na rođendane, na trening, na bus, svugdje i stalno. Uvijek mislim "ima još vremena"... To sam naslijedila od mame kao uostalom i moje dvije sestre - cijela ženska strana obitelji kasni. Moj tata pak mrzi kasniti, ali omjer je 4:1 pa kad idemo negdje svi zajedno opet kasnimo... Što je najgore ja ne volim negdje kasniti, ali nekako ne mogu protiv sebe. Po tome sam poznata.
Moja najgora mana je nemarnost. Tako na primjer za trening uzmem krivu torbu, zaboravim uzeti note za klavir, zaboravim napisati zadaću, gubim stvari... Kad sam bila manja sa svakog bi se izleta obavezno vratila s dvije-tri stvari manje. Nedavno smo bili na izletu u Zagrebu, a ja sam izgubila svoj iPod... Sve samo zato jer nisam provjerila jesam li spremila sve stvari kad smo izlazili iz busa. Osjećala sam se užasno jer mi je iPod koji sam jako željela darovao tata za 14. rođendan te mi je, budući da zna kako često gubim stvari, rekao da ga čuvam jer da je to jako skupo bla, bla, bla... Obećala sam da ću ga čuvati, a sada sam to obećanje prekršila. Bojala sam se njegove reakcije kad čuje da sam izgubila iPod... više mi nikad ne bi ništa darovao, nikad, nikad, nikad... duboko bi se razočarao u meni jer sam nemarna i nepažljiva. Nasreću, nakon tri dana iPod sam našla u nekom pretincu za mobitel koji nikad ni ne koristim pa ga tamo nisam ni tražila...
Najsmješnije mi je kad mi razrednica ili neki drugi profesor kaže: "Anamarija, ti si tako vrijedno dijete, imaš radne navike, ti si tako marljiva." Po tome odmah vidim koliko me netko poznaje... kad bi profesori znali koliko sam ja zadaća prepisala... Uopće nisam marljiva kako to oni misle. Užasno sam lijena.
Još jedna moja mana je neurednost. Užasno sam neuredna... dorbo ne baš tako strašno, ali za moju mamu to je užas (a kojoj mami nije?) Zapravo to vam kod mene ide ovako: ja sobu pospremim, ali to traje možda jedan dan, a onda se polako počnu skupljati nepotrebni papiri, zgužvana odjeća, razbacan krevet - za otprilike tri dana to mi postane nepodnošljivo i onda sve lijepo pospremim, ali to opet traje najviše jedan dan...
Mane nas, kao uostalom i vrline čine onim što jesmo... Mislim da je najvažnije biti svjestan svojih mana te ih pokušavati ispravljati...
I da, ljudi hvala vam na ONOLIKOM broju komentara, ja jo ne mogu belivit da toliko vas čita moje gluparije!
I da va samo javim, neću odustat, imate vi pravo... Pokušat ću se s njim bar sprijateljit...
Sve vas puno volim :)
I da, stavila sam nove linkove... ima vas puno pa sam možda nekoga zaboravila... javite ako jesam :)
srijeda, 12.04.2006.
Potvrđeno:
On - ima curu....
Ja - odustajem!
.
nedjelja, 09.04.2006.
Weekend end
Ovaj vikend mi je bio izuzetno zanimljiv, prvo zato što je bio drugačiji od drugih vikenda, a drugo zato jer mi je bilo super bez obzira koliko naporno bilo.
Jučer cijeli dan smo bili na predavanjima i na probi zbora, a najbolje je bilo na pauzama. Zezali smo se, ludirali, smijali... Pričala sam i sa svojom simpom, ali ne toliko koliko smo se samo gledali. Kad ćemo se mi pomaknuti od tih pogleda, izluđuju me!
Poslije sam s bratićem išla na sladoled... Pričao mi je kako mu je bilo u Novigradu, a ja sam njemu ispričala o čemu su se dopisivali moja simpa i moja frendica. Jesam li napisala da je rekao tj. sms-irao toj mojoj frendici (ubuduće u tekstu Valeriji) da mu ja nisam loša, a kad ga je ona pitala otkud mu sad ja odjednom na pameti onda je on rekao da «ionako ima curu». Valerija i Toni su zaključili da je on, nakon što je napisao Valeriji da mi ja nisam loša, očekivao da će mu Valerija reći i da se on meni sviđa, a budući da nije onda je rekao da ima curu. Ma sve je zbunjeno sigurno niste niš skužili, ne kužim ni ja sama. 
Ima li je doista ili ne, ne znam, samo znam da mi se sviđa kao nitko do sada... E da, trebali ste čut mog bratića kad sam ja rekla da je «jednostavno nemoguće da ja i XY (tako odsad zovem svoju simpatiju) budemo zajedno» «Odkud ti sad to molim lijepo?» pitao je, a ja sam rekla da je jednostavno prestar za mene, a i da prohodamo ne bi dugo trajalo jer ćemo samo godinu dana ić u istu školu, a onda on ide ko zna kamo na faks. I onda se moj bratić počeo derat: «Ti si luda, pa godinu dana, znaš ti koliko je to!? Uostalom, niste ni počeli ti već misliš kako će bit kad sve završi, pa samo jednom se živi, moraš sve iskoritit» bla, bla, bla... 
svašta mi je napričao. «Sorry što se ovako derem, ali ponekad mi zbilja ideš na živce!!!» 
Vidite vi što sam ja trebala slušati, ali nekako mi je ipak unio samopouzdanje.
Danas poslije prvog koncerta (sutra je drugi) smo otišli na kavu bratić njegovi roditelji moja mama i ja. I pričali smo sat vremena o svemu i svačemu, a najviše znate već o kome i o čemu. I onda šta se moralo desit?! Izlazimo mi van, i vidimo XY-ona i još neke ljude kako sjede svega nekoliko metara od nas. Ali šta!? MORALA nas je dijelit ona gluba pregrada i neke glube stepenice za na gornji kat!!! Zašto ta kavana baš mora imati dva kata, zašto smo sjeli u najzadnji kut iz kojeg ne vidiš ni onu stvar!!! ZAŠTO JA NEMAM SREĆE!!! Išli smo ih pozdravit, i jedino što mi je malčice popravilo razočarenje je ponovo onaj njegov pogled ispod obrva... To me održava normalnon, inače bi mi suze navrle na oči tamo pred svima. Skoro i jesu, ali nitko nije vidio jer smo već izašli...
petak, 07.04.2006.
Bljezgarije
OK dan. Dobro počeo, završio tako-tako. Išli smo u Zagreb gledati koncert filharmonije, svirali su glazbu iz filma Star Wars. Bilo je fora, sa svjetlosnim efektima, a i dobro su svirali. Ujutro sam bila ful happy jer je moja Simpa u poruci napisao mojoj frendici da mu se sviđam 
. Ali moje veselje nije dugo trajalo jer je u drugoj poruci napisao da ima curu. Sad vidite koje sam ja sreće! Zašto bi sve bilo savršeno kad može biti grozno?!
Inače tjedan mi je bio baš zakon iako sam svaki dan bila zauzeta školom, glazbenom, treninzima. Zato i nisam dugo pisala ni ostavljala baš komentare. Otišla bi iz kuće ujutro u 7, a došla doma najranije u 9 navečer. Ni sutra nisam pošteđena. Ujutro idem u Ronjge slušati neko predavanje sa glazbenom o Ivanu Matetiću Ronjgovu, a poslije ručka moramo vježbat za koncerte koji su u nedjelju i u ponedjeljak. Ali društvo je zakon pa se izdrži.
I da, ja sam ona sa rozom kapicom :) (slika dolje)
nedjelja, 02.04.2006.
Jučer sam pola dana bila u glazbenoj na nekom seminaru iz klavira... bilo je dosta zanimljivo... profesorica koja je predavala je govorila kako osjećaje prenijeti u ono što sviraš. Seminar se zvao: Pod našim prstima svira Mozartova duša, fora naslov šta ne? Uglavnom najteže mi je palo što sam i ja trebala biti sudionik tog seminara, a nisam, ostala sam samo jedan slušač. Jedna cura je svirala Mozartovu Fantaziju d-mol koju s kojom sam i ja trebala nastupiti i nije svirala ništa bolje nego ja... A nisam bila jer se moj profesor jako ljuti na mene još od onog natjecanja jer ništa ne vježbam! Duri se već tri tjedna bez prestanka, neda mi više niti da idem na neko natjecanje u Split (tj. da idem na audiciju za to natjecanje), daje mi samo lakše stvari za svirat, a kap je preilila čašu kad u petak nisam imala pojma... Što je najgore on se ne ljuti tako da se dere, on se nikad nije derao ni na koga, barem ga ja nisam čula. Čak ne govori niti oštrije, ali govori tako da ti srce završi u grlu kad završi taj sat. Ja kroz sve to što on govori odgovaram s nekom dozom humora, ali iznutra mi uopće nije smiješno i želim se promijeniti, a ne mogu. Zapravo, namjerno nisam ni vježbala da mu dokažem da ta njegova ljutnja ništa ne utječe na mene i da se vrati na ono staro. Tvrdogav on, tvrdoglava ja! Onda sam jučer na tom seminaru čula učenike koji stvarno vježbaju svaki bar sat vremena dnevno, stvaraju glazbu, iz te njihive svirke može se doznati kako se Mozart osjećao dok je to pisao. I jučer sjednem ja za klavir, prvo nešto brljavim kao i obično a onda krenem, krenem vježbati onako za ozbiljno. TRI SATA (!!??!!) bez prestanka, kao nikad dosad u životu. Invencija od Bacha koju sam jučer jedva posebno odsvirala danas već sviram zajedno i u tempu koji baš i nije spor. Mislim da će moj profesor u utorak past u nesvjest kad ovo čuje...
Joj kako sam dosadna, pogotovo vama koji niste glazbenici...
Zato vam evo jedne slike sa ovogodišnjeg skijanja koju sam malo preuredila. U serdini je moj učitelj, a sa strane moja frendica i ja. Ajde pogodite koja sam ja, lijeva ili desna, sa rozom kapicom ili sa plavom trakicom, a vi koji znate nemojte ništa govorit!
P.S. Nije profa tako malen samo tako izgleda jer on sjedi.
