Imam puno mana...
Bez mana čovjek nije čovjek jer nitko nije savršen - svi imaju neke mane...
Kašnjenje... Stalno kasnim, u školu (dobro ne baš uvijek, ali desi mi se), na izlet, na probu, na koncert, na predstavu, na rođendane, na trening, na bus, svugdje i stalno. Uvijek mislim "ima još vremena"... To sam naslijedila od mame kao uostalom i moje dvije sestre - cijela ženska strana obitelji kasni. Moj tata pak mrzi kasniti, ali omjer je 4:1 pa kad idemo negdje svi zajedno opet kasnimo... Što je najgore ja ne volim negdje kasniti, ali nekako ne mogu protiv sebe. Po tome sam poznata.
Moja najgora mana je nemarnost. Tako na primjer za trening uzmem krivu torbu, zaboravim uzeti note za klavir, zaboravim napisati zadaću, gubim stvari... Kad sam bila manja sa svakog bi se izleta obavezno vratila s dvije-tri stvari manje. Nedavno smo bili na izletu u Zagrebu, a ja sam izgubila svoj iPod... Sve samo zato jer nisam provjerila jesam li spremila sve stvari kad smo izlazili iz busa. Osjećala sam se užasno jer mi je iPod koji sam jako željela darovao tata za 14. rođendan te mi je, budući da zna kako često gubim stvari, rekao da ga čuvam jer da je to jako skupo bla, bla, bla... Obećala sam da ću ga čuvati, a sada sam to obećanje prekršila. Bojala sam se njegove reakcije kad čuje da sam izgubila iPod... više mi nikad ne bi ništa darovao, nikad, nikad, nikad... duboko bi se razočarao u meni jer sam nemarna i nepažljiva. Nasreću, nakon tri dana iPod sam našla u nekom pretincu za mobitel koji nikad ni ne koristim pa ga tamo nisam ni tražila...
Najsmješnije mi je kad mi razrednica ili neki drugi profesor kaže: "Anamarija, ti si tako vrijedno dijete, imaš radne navike, ti si tako marljiva." Po tome odmah vidim koliko me netko poznaje... kad bi profesori znali koliko sam ja zadaća prepisala... Uopće nisam marljiva kako to oni misle. Užasno sam lijena.
Još jedna moja mana je neurednost. Užasno sam neuredna... dorbo ne baš tako strašno, ali za moju mamu to je užas (a kojoj mami nije?) Zapravo to vam kod mene ide ovako: ja sobu pospremim, ali to traje možda jedan dan, a onda se polako počnu skupljati nepotrebni papiri, zgužvana odjeća, razbacan krevet - za otprilike tri dana to mi postane nepodnošljivo i onda sve lijepo pospremim, ali to opet traje najviše jedan dan...
Mane nas, kao uostalom i vrline čine onim što jesmo... Mislim da je najvažnije biti svjestan svojih mana te ih pokušavati ispravljati...
I da, ljudi hvala vam na ONOLIKOM broju komentara, ja jo ne mogu belivit da toliko vas čita moje gluparije!
I da va samo javim, neću odustat, imate vi pravo... Pokušat ću se s njim bar sprijateljit...
Sve vas puno volim :)
I da, stavila sam nove linkove... ima vas puno pa sam možda nekoga zaboravila... javite ako jesam :)
Post je objavljen 15.04.2006. u 21:23 sati.