Vjerujem da često imate naporan dan na poslu, i to ne jedan nego mnogo takvih. Šef/ica vas naganja da nešto napravite, ne daje vam neki logičan rok za to obaviti, stalno vam prigovara kad nešto ne uspijete a ne pohvaljuje kad uspijete ili napravite čak bolje od očekivanog. Obično je naša reakcija da pošaljemo svog nadređenog/nu tamo od kuda su izašli, ali se samo nasmijemo i obavimo posao. Stres nastao na taj način jednostavno potiskujemo a posljedice osjećamo kasnije.
Prošli tjedan je cijeli bio takav za mene. Kako dolazi do velikih promjena u tvrtki, posao mi je bio u što je moguće kraćem roku pripremiti ljude na novi software. Zato što ga ja znam koristiti. No naučiti preko sto ljudi u tri dana nije lako. Smjene su mi bile po 10 sati skoro bez pauze jer mi je nakon jedne grupe odmah došla druga i opet sve ispočetka. I tako umjesto da u subotu idem van, morao sam ostati doma oporavljajući probavu. Mom dragom želucu nije bilo lako tih par dana kad u par minuta moram ubaciti u sebe nešto ili ću se srušiti. Naime koliko god pokušavao ipak ne mogu biti na „dvije jabuke i šnitici sira“ tjedan dana (citat iz jednog filma).
I odmarajući se sam imao malo vremena razmisliti o tom periodu. Radio sam k'o konj, a nakon posla mi je prva želja naći se s nekim na cugi da se izjadam kako su me izmučili. Onda sam se sjetio da istu reakciju često imaju i mnogi kolege i kolegice. Svi samo gledamo kako se žaliti na situaciju na poslu.
A onda sam se sjetio jedne scene iz filma kojeg sam nedavno pogledao, i svakom ga preporučujem – Vrag nosi pradu – kada se glavna glumica (Hathaway) izjada kolegi dizajneru kako joj je teško, a on joj odgovori da je dobila posao za koji bi mnoge ubile i da se ona još i ne trudi dovoljno.
To je istina. Svi se uvijek žalimo kako nam je na poslu teško, i da nismo dovoljno plaćeni, i da nas gaze i iskorištavaju, a neki bi vrlo rado radili naš posao i za manju plaću. Nitko nam nije kriv ako nam je teško na poslu, nego mi sami. Nismo dovoljno organizirani ili ne želimo to biti. Ne radimo sa onoliko volje koliko je potrebno. I tada nakon neodrađenog posla tražimo krivca a krivac je u 90% slučajeva u nama samima. Ali NIKAD nismo mi krivi, uvijek je kriv netko drugi.
Sad bi netko rekao da sam prokleti fanatik i radoholičar i da nisam normalan. Možda je to istina, ali također je istina da kad uspijete obaviti sve što je trebalo taj dan, čak i bez pohvale od šefa, ipak se osjećate mnogo bolje. I sutradan ne idete na posao s pritiskom da je nešto ostalo neodrađeno. I tako uhvatite neki ritam i polako vam stvari više nisu teške i nemoguće. Nema više stresa jer to postane normalno. Samo morate sami sebi priznati da to jest normalno.
Ako ne želite, samo se sjetite kako se nekad radilo u rudniku - tri smjene po osam sati, a rudari su odlazili spavati u krevet iz kojeg se upravo netko ustao kako bi otišao raditi.
|