Pod pretpostavkom da ste već jeli one vruće Croissante sa ledenim sladoledom u sredini ili kineski pohani sladoled, uzimam u obzir da znate osjećaj kada jedete nešto što je prvo smrznuto pa onda pečeno. Vrlo fine stvarčice! A jeste li probali obrnuto? Ne mislim tu na ono „spečete kolač a zatim u frižider na nekoliko sati“. Nego nešto ekstremnije! Nešto opasno!
Najnoviji hit u kulinarstvu je molekularna kuhinja. Odnosno miješanje hrana za koje nikad ne biste pomislili da idu zajedno (npr. sardine i sladoled od vanilije) ili pak korištenje kemijsko-fizikalnih postupaka koji donedavno nisu bili zastupljeni u kuhinjama. Trenutno se mnogi vrhunski kuhari bave „kuhanjem“ u tekućem dušiku. Da, niste pogrešno pročitali, „kuhanje“ se radi na -196 stupnjeva Celzijusa. Riječ kuhanje nije baš adekvatna jer ništa od namirnica osim tog dušika ne kuha na toj temperaturi.
Naime stvar je u tome da već skoro gotovo jelo stavite u tekući dušik netom prije nego ga počnete jesti. Moram napomenuti da je rad sa tekućim dušikom izuzetno riskantan jer možete ostati bez prstiju, ali opet nije mnogo opasniji od kipuće vode ili kipućeg ulja. Ustvari voda i ulje su opasniji u kapljicama, dok je dušik opasan samo ako stavite ruku u njega ili se prolije po vama.
Opće poznato jelo rađeno sa tekućim dušikom je sladoled. U toku miješanja smjese se usipa tekući dušik koji dok isparava naglo ohladi smjesu i nastaju vrlo fini vodeni kristalići u smjesi, mnogo sitniji nego oni nastali klasičnim hlađenje u frižideru. Navodno je takav sladoled mnogo ukusniji od običnog, čak i ljudima koji nisu znali kako je pripremljen.
Ali nećemo jesti samo sladoled! Čak i po ljeti! Možete li zamisliti kockice govedine pečene na visokoj temperaturi taman da dobiju hrskavu koricu a zatim smrznuti na -196? Jezgra je vruća a korica ledena i hrskava. Ili parfe krema sa smrznutom korom? Ili uobičajeno žilava svinjetina koju prvo uronite u tekući dušik a zatim vratite u vrući umak? I nema više ničeg žilavog.
Ne brinite, nije opasno to stavljati u usta jer dušik ispari u roku nekoliko sekundi, a jelo se vrlo brzo zagrijava nazad, pa dok dođe do usta ima oko par stupnjeva ispod 0. Ali namirnica je svakako mnogo drugačija po strukturi, a s time i drugačija na jeziku i nepcu.
Otkuda pak takav način pripreme hrane? U SAD-u se tekući dušik može kupiti u svakoj ljekarni ili trgovini industrijskim materijalima. Cijena 0,20 - 0,25$ po litri!!! Što ga u ovom trenutku čini jeftinijim nego 1 litra vode u boci ili benzina. Jedino što je skupo su posebne termos boce za čuvanje, oko 1000$ po boci ali se mnogim restoranima isplati jer dušikom ohlađene namirnice su jako skupe i par narudžbi nadoknadi troškove posuda.
Trenutno nema mnogo recepata za takav način priprema, odnosno, čak i ako ih ima kuhari ih čuvaju za sebe. Pa osim sladoleda, teško ćete nešto detaljnije naći na internetu. Za sada to još uvijek spada u elitnu kuhinju ili dobru foru na tulumima (vezano za parfe) kao i goruće naranče.
Da li su takve namirnice štetne za organizam? Do sada nema o tome ni govora jer nikad nitko (do sada) nije imao posljedica od hladne hrane osim prehlade želuca ili crijeva, pa ste malo češće na WC-u. Da li se strukturno ili kemijski mjenjaju masti, ugljikohidrati ili bjelančevine do sada još nije poznato. Svakako ćemo saznati kad netko optuži neki restoran za rak na crijevima zbog ove hrane. Ništa čudno u SAD-u. Ali budući da se liofilizacija (suho smrzavanjem tekućim dušikom) koristi za očuvanje krvnih zrnaca jer ne oštećuje i ne mijenja strukturu kao što to čini klasično smrzavanje ili krioprezervacija, ne bi smjelo biti nikakvih posljedica na hrani tako pripremljenoj. Čak može i biti vrlo korisno jer pripremanje tartar bifteka postaje mnogo lakše. Smrznete meso i jedan udarac i odmah je smrvljeno i pripremljeno.
|