Još jedan ljubić na telki, just what I need, fuck it… Ogromna zdjela kokica, oči bleje u onog katastrofalnog glumca koji je, ne znam na koju foru (valjda je poševio sve glavonje) dobio ulogu Siegfrieda, i on umire i ona se ubija, a buuu, meni opet suze naviru na oči. Ovaj emocionalni kolaps treba zasladiti sa malo čokolade.

Ovo je već peti dan mog emocionalnog prežderavanja. Liječim svoje rane trpajući u sebe raznoraznu hranu u velikim količinama. To mi je distrakacija od neprijatnih osjećaja. Hrana i sama pomisao na nju je moj lijek protiv : dosade, lijenosti, tjeskobe, tuge, usamljenosti, boli, stresa, nervoze, depresije, ljutnje i frustracije. A svi ti osjećaji su već duže vrijeme svakodnevno prisutni kod mene, pa sam ih nakon neuspjelih normalnih pokušaja smirivanja odlučila isključiti prejedanjem.
Dal moram uopće spomenuti posljedice mog emocionalnog prežderavanja? Sva sam napuhnuta, sram me što toliko jedem, čak sam danas sakrila sendvič tak da stari ne vidi da opet jedem, osjećam takvu krivnju što sam se opet priklonila tom tako jadnom i neefikasnom načinu rješavanja problema. Ništa strano kod mene, svaki put kada mi nestane snage da se borim, da ostanem jaka, da ne dopustim da me moj fucking život zgazi ja je opet potražim, moju najbolju prijateljicu, čokoladu za kuhanje ili onaj topli sendvič iz kojeg curi otopljeni sir kada zagrizeš u hrskavu koricu.

Bolesna sam, znam!!! Moram se naučiti uhvatiti u koštac sa svim tim teškim osjećajima i ostaviti hranu jedino kao sredstvo utaživanja stvarne fizičke gladi. Ali tako je lakše pojesti nešto nego biti zaglavljen u liftu sa nervozom, stresom i depresijom koje te izjedaju…I rastu, šire se, popunjavaju svaki djelić moga bića. I ja ih želim izbaciti, želim divljati, želim razbiti glavom taj zid, al sputana sam okovima razuma, pa onda jedem i jedem. Kako imam dobru masku na licu. Kada će bol prestati?

I onda shvatim koji se ja k… zamaram sa tim svojim problemima kada ima onih koji imaju veće probleme od mene. Trebala bih biti sretna, ne bih se trebala jadati, ima toliko stvari za koje bih trebala biti zahvalna… Jadna sam, ja se tu prežderavam, a neki ljudi nemaju ni za kruh… Treba me u top nabit… Ali i ta svjesnost nevažnosti mojih frustracija ne pomaže niti malo. Jer ipak to su moje boli, moj život, moja tuga i ja ne mogu pobjeći od njih ma koliko se ja trudila uvijek imati na pameti kako je meni naspram nekog drugog zapravo i dobro…