06.09.2005., utorak
ČIKAGO
|
Kad sam bio mali volio sam se igrati policajca i lopova . Pa smo se nateravali po ulicama na Ponyjima i pucali sa štapovima u obliku pištolja jedni na druge . BANG!BANG!MRTAV SI! I obično bi taj kojeg si napuco morao ispasti iz igre . Sad sam veliki , a igre traju i dalje . Ali, s pravim oružjem , sa ljudima koji padaju pod kišom metaka , sa pravim razbojnicima i pravim policajcima , i nezaštičenim zaštitarima koji primaju mizernu plaču kako bi zaštitili milione koji su ionako osigurani kod osiguravajućih kuća , i nevinim prolaznicima i korisnicima banaka , Fina , kockarnica , kladionica , pošta i sličnih kuća gjde se pare drže . Svako malo nešto se opljačka . Stanovi se provaljuju , čak dok su stanari u njima , bezobrazno se upada u tuđe domove , odnosi se sve . Na cesti otimaju torbice , mobitele i novčanike . Još malo pa će otimati odječu i obuću . Zagreb nam se pretvara u Čikago , samo još nema prohibicije . Imamo mafijaške klanove , imamo Kumove , nedodirljive nalogodavce , dilere , ubojice , koje ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep . Imamo bahate nasljednike , s tjelohraniteljima , raskošne domjenke sa elitom i kremom društva , sumnjive prošlosti , jasne sadašnjosti i sigurne budučnosti . Jučer sam bio u Fini . Srečom , ne u onoj u Zvonimirovoj . A mogao sam biti u njoj , i mogao sam biti mrtav , ili ranjen ili šokiran , ili šlogiran . A samo sam išao platiti račune jer je jeftinije nego u pošti i imaju nagradnu igru . A Sokol ? Znam kako je njegovoj familiji sada . Imao sam takve slučajeve u ratu , gdje sam morao obavještavati obitelji o gubitku njihovih najdražih . Strašno. |