Priča o ljubavi VI

nedjelja , 10.05.2015.

Slijedeći dio
Prethodni dio


Priča o ljubavi V
Priča o ljubavi IV
Priča o ljubavi III
Priča o ljubavi II
Priča o ljubavi I

Ne mora da ugnjavi, kako Čorba kaže. Može biti zanimljiva, poučna, i lekcije je bolje učiti iz tuđih nego iz vlastitih iskustava.

Pitanje intimnosti je vrlo bitno. Ako gledamo kontinuum kojem je na jednom kraju totalna nezainteresiranost i marginalizacija seksualne povezanosti partnera (kakvo nerijetko navode roditelji kad dobiju djecu, kako se onda više "ne misli na te stvari") a na drugom kraju opsjednutost seksom kakva se agresivno nameće kao kulturološki mit, nema pravog odgovora koja je zdrava mjera. Zašto bismo ovdje 'zlatnu sredinu' proglasili najboljom, ako ona npr ne zadovoljava oba partnera? Ako je i jednom i drugom partneru seks jako bitan, ako uživaju u intimnom povezivanju, ako im je to jedan od važnijih načina izražavanja i prakticiranja ljubavi i uzajamne povezanosti, te su stoga intimni svaki dan - zašto bismo to porglašavali pretjerivanjem? Ili zašto bismo proglašavali zanemarivanjem partnere koji se radije druže, planinare, pjevaju, sviraju, trče, plivaju, čitaju, štogod ih veseli, a intimno povezivanje im nije tako napeto pa recimo prakticiraju seks par puta mjesečno. Ovdje su jedno drugom mjerodavni partneri, a ne neki viši autoritet koji bi odredio koja bi to bila prava mjera.

Što se seksa u vezi tiče, možda više smisla ima promatrati to kroz jedan drugačiji kontinuum, a to je onaj kojem je na jednom kraju kompulzivnost, opsjednutost, prisilno upuštanje u reproduktivna ponašanja jer "se to mora" inače "si luzer" (kulturološki mit) a na drugom kraju potpuno slobodna voljna odluka obaju partnera o stupanju u intimni odnos. Na jednom kraju je stupanj slobode 0, na drugom 100%. To je presudna razlika, i kvaliteta odnosa može se mjeriti time što smo bliže "slobodnom kraju" ovog kontinuuma. Nije presudno je li sex svaki dan ili se apstinira, je li ljubavna veza izgrađena ili se još gradi, presudno je radi li se o slobodnoj i opuštenoj odluci obaju partnera da stupe u intimno povezivanje. Ta sloboda podrazumjeva i odgovornost - spremnost na slobodnu odluku uključuje i sposobnost nošenja sa svim mogućim posljedicama seksa - emocionalnim vezivanjem, generiranjem bliskosti koja ne mora biti stvarna, javljanje osjećaja posesivnosti, ljubomore, bijesa, krivnje, mogućnost neplanirane trudnoće, pa i spolnih bolesti (koje su ipak isključene ako se radi o partnerima među kojima je povjerenje već dovoljno izgrađeno da ne postoji sumnja o nevjeri).

Teško je dakle prosuditi kvalitetu ljubavne povezanosti kao i potencijal uspješne izgradnje ljubavne povezanosti iz same činjenice koliko su partneri angažirani u intimnom povezivanju, tj. apstiniraju li u potpunosti ili su pak intimni svaki dan. To jednostavno nije nikakav pokazatelj. Ako se radi o apstinenciji ona je u redu ako je slobodnom voljom odabrana od strane oba partnera i oba partnera su zadovoljna takvim stanjem stvari. Ako se radi o seksu svaki dan, također je u redu ako su oba partnera takvo ponašanje slobodno odabrali - ne zaboravivši na komponentu odgovornosti u tom slobodnom odabiru, a to je spremnost da se nose sa svim posljedicama. Npr. ako se radi o odnosu u fazi izgradnje ljubavi, emocionalne posljedice seksa mogu uznemiriti i uzdrmati odnos, i ako ih partneri ne posvijeste mogu ugroziti proces izgradnje ljubavi. Stoga se ponekad može činiti da se s pojavama ljubomore, posesivnosti, krivnje, srama, bijesa, razočaranja, tuge ne može nositi drugačije nego apstinencijom. To jest jedan od načina - no apstinencijom se zapravo te pojave dokidaju, a ne iznalazi se djelotvoran način da se s tim pojavama nosi. Kao da se, na neki način, odgađa rješavanje problema i suočavanje s istinom o izazovu pred kojim stojimo.

Tu je možda poanta tradicionalne filozofije braka "dok nas smrt ne rastavi" i prakse "nema seksa prije braka". Ljudi se s emocionalnim izazovima nisu znali bolje nositi. Emocionalne i fizičke posljedice koje donosi seks mogu biti adekvatno adresirane jedino u braku, to je bio temeljni postulat. Nisu bili u stanju posvijestiti vlastite emocije, racionalno upravljati svojim ponašanjem i staviti efekte emocija, ma koliko oni bili snažni, pod kontrolu vlastite volje, svojih odluka, svog stava. Najbolji način koji su ljudi nalazili - a to traje stotinama godina - jest uspostavljanje nerazriješive institucije braka, unutar koje će svi mogući efekti ponekad razornih emocija biti uokvireni. To zaista nalikuje svojevrsnom zatvoru, i možda tu leži objašnjenje velike recentne konjunkture u statistici razvoda. Kad se radi konkretno o seksu, svakako je od "prisilne apstinencije" i "odgađanja adresiranja izazova nošenja sa spolnim životom" daleko veći izazov - koji zahtijeva evidentan napredak ljudske vrste - prepoznati emocije koje se pojavljuju intimnim povezivanjem, posvijestiti stupanj vlastite zrelosti i upustiti se u psihološki rad ako vlastitu zrelost smatramo nedostatnom, odlučiti o svojem ponašanju slobodno, u toj slobodi preuzeti odgovornost, i biti kadar nositi se sa svim što nam život donese.