nemiri

Zvjezdanog neba i ljudskog lica nikad se čovjek neće moći nagledati. Gledaš i gledaš, i sve je viđeno a neznano, poznato a novo. Lice, to je cvijet na toj biljci koja se zove čovjek. Cvijet koji se kreće, mijenja izraz od smijeha, zanosa, ili zamišljenosti do beslovjesne tuposti ili do nepomičnosti mrtve prirode.

Od kako znam za sebe, čovjekovo lice je za mene najjače osvjetljeni i najprivlačniji djelić koji me okružuje. Pamtim predjele i gradove, i mogu da ih izazovem u sjecanju kad hoću i zadržim pred sobom koliko hoću, ali ljudska lica, koja sam gledao na javi i u snu, javljaju se sama od sebe i ostaju pod mojim pogledom mučno dugo ili bolno kratko, žive pored mene ili nestaju ćutljivo i trajno, da ih više nikakav napor sjecanja izazvati ne može. Biva da naiđe jedno jedino i lebdi preda mnom dugo i zaklanja cio vidljiv svijet, a biva da navale stotine, hiljade lica, kao bujica, koja prijeti da poplavi i odnese moj svijet. I dok gradove i predjele gledam kroz svoj doživljaj
i kao dio sebe, moj razgovor i obračun sa ljudskim licima nema
kraja. U njima su za mene ucrtani svi putevi svijeta, sve pomisli i sva djela, sve želje i potrebe ljudske, sve mogućnosti čovjekove, sve što ga drži, i sve što ga truje i ubija; sve ono o čemu čovjek mašta, a što rijetko biva ili nikad neće biti, dobija u njima, najposlje, svoj oblik, ime i glas.

Pojedinačno ili u povorkama, ljudska lica se javljaju preda
mnom. Neka iskrsavaju nema, sama od sebe ili meni nepoznatim povodom, a neka se javljaju, kao na ugovoren znak, na riječ ili rečenicu koja ih prati.


Ivo Andrić