ZADNJA ŠANSA...
Tata, više te nema....po neznam koji put razmišljam kako bi bilo da sam ti to veće donjela čašu hladne vode kad si me zamolio...da ti nisam rekla da nemam vremena...radi tog smo se jako posvađali i ti si mi u jednom trenutku reko:BIT ĆE TEBI ŽAO!!To veće sam otišla spavat kod frendice,nisam ni slutila da će to veće biti posljednje što sam te vidjela, da će naša svađa, sve one rijeći biti posljednje što sam ti uputila...Sljedeći dan kad sam se vratila kući...hitna je već bila gore, mama me sam poslala u sobu i rekla da ju tamo čekam...nakon sat vremena brat je ušo u sobu i reko:TATE VIŠE NEMA, te riječi nikad neću zaboravit....Promjenile su mi život,u trenutku su mi se svi događaji pomutili, svi trenuci provedeni s tobom su mi se slivali na oči,...Nisam mogla vjerovat da s tobom neću više nikad kartat, da mi više nećeš čitat lektiru prije spavanja,da nećemo više trčat naveće,jednostavno nisam mogla vjerovat da te više nema...Nisam ti stigla reći koliko te volim, koliko mi je žao što si bolestan,...kako mi je mama cijelo vrijeme govorila da je to prolazno stanje i da ćeš brzo ozdravit nisam se previše zamarala s time, tek sam na dan tvoje smrti saznala da si imo rak,...iako sam imala 14 godina shvačala sam kako je to opasna bolest bila...Dugo si vremena prebacujem da sam ja kriva za tvoju smrt, da sam ti donjela vode bilo bi sve uredu, da nisam bila toliko pokvarena i sebična...Da imam priliku rekla bi ti sve, rekla bi ti da mi nezamislivo fališ, da te volim više nego što ti misliš, da u svakom trenutku proklinjem onaj dan kad smo se posvađali, da svih ovih godina mrzim sama sebe , da sam svako veće molila boga da uzme mene, a tebe vrati, ti bi ovaj život živio na bolji način,mene tak i tak loša sreća prati...Nadam se da me vidiš i čuješ jer onda bi znao da je sve ovo istina i da sam ti zahvalna na svakom danu provedenom s tobom, na svakom trenutku koji mi je uljepšao djetinjstvo, na svakoj lijepoj riječi upućenoj meni...hvala ti što si uvijek bio uz mene, što si se brinuo da uvijek imam sve i na kraju hvala ti što si sve to dao od srca,...Voljela bi ti jednog dana nekako uzvratiti, željela bi da se ponosiš mnome,da budeš sretan što sam ja ta koja je baš tvoja kćer...Žao mi je što sam ti ostala u ružnom sjećanju i što je naš posljednji susret izgledao onako...Trenutno razmišljam dali si ikada naslutio koliko si mi značio i koliko je jako bilo to što sam osiječala iako to nisam pokazala...Hoće li ti ljubav koju sam ti kolko tolko dala biti dovoljna za zauvijek...Od tog dana sam si obećala da ću svima iskreno govoriti o svojim osiječajima, volit ću to i pokazivati, jer postojale su vrlo važne osobe u mome životu koje to nisu znale niti znaju...Kad jednom umrem, neće postojati druga šansa,zato dok živim moram se truditi biti što otvorenija, jer ako se sutra nešto dogodi, više nema povratka...
Vidjela sam te...
Da danas opet, ma koliko god te izbjegavala, danas sam te opet vidjela...pogledi su nam se susreli iako je to bilo nešto što najmanje želim...
pozdravila sam te, iako ni to nisam željela...ali reko reda radi, radi svega što smo prošli, grozno bi bilo da se više niti ne pogledamo,čemu onda sve one noći, sve one tople riječi, svi oni dodiri puni ljubavi...Pito si me kak sam...Htjela sam ti reći svašta...sve što nisam do sada, htijela sam ti reći da nemogu više ovako, da su mi dani bez tebe za popizdit, da noći provodim plačući,žaleći za prošlosti...da se više ne radujem danu...naprotiv da poželim svake noći da me nestane...da me mrak proguta...da nestane sve te monotonije, i teških suza,...da nestane onaj osiječaj krivnje da sam upropastila nešto do čega mi je jako stalo,...htijela sam, ti reći da mrzim dan kada su prevagnuli ponos i inat, prkos je zavladao mojim srcem, a po glavi mi se jedino osveta motala...htjela sam ti reći da proklinjem iz dana u dan svoj život, da su mi sati postali nočna mora i da se više nemogu sama nositi sa njima...htijela sam ti reći da sam u takvom nezamislivom stanju da sam već počela pisati oproštajna pisma...Htjela sam te zamoliti da pokušamo ponovo...da mi pružiš još jednu priliku, ...htjela sam ti obečati da nikada nećeš požaliti što si me volio onako kako kažeš...Da htjela sam...Ali ipak sam ti rekla da sam savršeno, da sam se potpuno oporavila od prekida...da sam se ponovo zaljubila...i da sam sada napokon pronašla sreću koju s tobom nisam imala...Sve je to bila laž, laž koja je pokopala zauvijek i ono malo ljubavi koja je ostala...U tvom pogledu sam vidjela toliko mržnje...znam da si u tom trenutku požalio što si me ikada upoznao...što si ikada dopustio sebi da me zavoliš,...Znam da sam poslije tih riječi u tvojim očima ostala samo gadura...sebična žena koja nije vrijedna ničega pa čak ni da se na nju pljune a kamoli da joj se pruži druga prilika, sačuvaj bože...Nakon svih tih hladnih riječi koje sam ti bez razmišljanja rekla,...uspio si čak reči :JA TEBE NIKAD NEĆU ZABORAVITI,NITI SAM NAŠO ZAMJENU...te riječi su me dotukle, sama sam se sebe gadila, ali kasno je...nema više povratka...Čak si me pito dali još spavam u tvojoj majci,za što sam imala snage da ti odgovorim PONEKAD,i tu je završila svaka priča,Ko zna kako bi bilo da sam ti danas rekla istinu..
NEDOSTAJEŠ MI...
nedostaješ mi da se ponosiš mojim uspjesima...
nedostaješ mi da se smiješ mojim glupostima...
nedostaješ mi da se raduješ mojoj sreći...
nedostaješ mi da se brineš kada kasnim...
nedostaješ mi da me tješiš kada sam tužna...
nedostaješ mi da me hrabriš kada sam nesigurna...
nedostaješ mi da me hvališ u inat svemu...
nedostaješ mi da stvorimo bar još jednu uspomenu...
nedostaješ mi da mi kažeš kako sam lijepa...
nedostaješ mi da prigovaraš kad ti nešto smeta...
nedostaješ mi da mi pametne savjete djeliš...
nedostaješ mi da se prvi mog rođendana sjetiš...
nedostaješ mi da mi u životu budeš točka svjetla...
nedostaješ mi da me voliš bez ijednog uvjeta...
nedostaješ mi da se ljutiš makar i bez povoda...
a najviše mi nedostaje da me tvoj osmijeh dočeka...
I mjenjat će se ljudi kao i godišnja doba...
u svakome ću tražit bar dio sjaja tvoga...
i znam da ću s vremenom plakat sve manje i tiše...
ali ti ćeš mi nedostajat sve više i više...
i nedostajat ćeš mi još u trenucima raznim...
i tražit ću te uvijek u sobama praznim...
Moja ljubavna priča...
Znam zvuči katastrofalno ali ljubav sam osjetila, ni više ni manje nego prema oženjenom muškarcu, da...dobro ste čuli oženjenom,....bilo je to prije godinu i nešto,sasvim slučajno sam naišla na njega,nije da ga nisam poznavala, jesam ,i što je najbolje nisam ga mogla smislit,...smatrala sam ga ženskarom,kad sam ga vidjela na ulici zaobilazila sam ga u širokom luku, za mene je on bio potpuni stranac, jedino što sam o njemu znala to je da ima dva lokala, da ima para ko blata, i da ima mlađeg burza koji ima 19.god, a on je tada imo 21...Ma koliko god ga ja izbjegavala, sudbiona nas je spojila, ...Nakon mnogobrojnih njegovih poruka, u kojima su bile iznošene razne ponude, jedan dan me pozvo na piće, ni sama ne znam iz kojih razloga sam pristala.I tako, sjeli se mi u KVAK, na Kvatriću...Taj dan sam primjetila da on i nije tako loš, kako su drugi pričali, dapače s njim se moglo pričati o svemu, ...Vidjeli smo se i sljedeći dan, ,taj dan me čak i poljubio uz riječi:NAJTEŽI JE POČETAK, da istina, najteži je, ...Poslije tog poljubca, nastavili smo se viđat, ali rjetko, i ja sam imala dečka, a kolko sam čula po pričama i on je imo curu...Njega sam smatrala istim kao drugima, bit će tjedan dva, pa će proć, ali to se oteglo na godinu dana, u tih godinu dana smo prošli kroz sve i svašta...Provodili smo lijepe trenutke zajedno, sjećam se kako smo lovili zeca na parkiralištu,a onda smo išli prat ruke u njegov lokal, tada mi je reko da sam ja njegova zečica...Nakon nekih 4 mjeseca sam saznala da se oženio, ni sama ne znam koji me vrag još držao da se viđam s njim, ali jednostavno, bilo je tako ljepo da nisam mogla to prekinut...Često mi u misli dođu one noći kada sam spavala kod njega, te noći će mi ostati zauvijek u sjećanju, tada mi se motalo po glavi ono nemoguće, željela sam da takvi trenuci traju zauvijek,...No tada me iz maštanja probudilo to da ima ženu i tada su svi moji snovi začas pali u vodu...Prekasno sam postala svjesna da sam ga zavoljela, napravila sam ono što nisam smijela, unatoć tome što sam znala da ima ženu...I dalje sam se viđala s njim...On je bio taj prvi dečko koji me vidio da plačem,nisam voljela pred drugima plakat,željela sam uvijek ostaviti dojam jedne jake djevojke koju niko nije mogo povrijedit, koju se nemože tako lako slomit, ali jednostavno pred njim se nisam mogla suzdržat, suze su bile preteške da bi ih ostavila u sebi...Ja nisam jaka, možda sam tako djelovala, ali me jako lako povrijediti,ali nedam se, suze su te koje su me ojačale...Svaki dan proveden s njim je bio nešto posebno, pored njega sam se osječala sretno pa čak i kad smo šutjeli.Mogla bi danima biti naslonjena na njega šutjeti i biti sretna zbog toga što mi je pružena prilika da na neko vrijeme bude samo moj...Svaki susret sa njim davao mi je snagu za dalje, on je bio taj koji me tješio, koji mi je davao savjete, kome sam se mogla obratiti kada me nešto mučilo, on je trpio sve moje ispade i pms-ove,a i dalje me volio,...bar je tako govorio, a sad što je od toga svega istina...Koliko sam samo puta razmišljala o tome kako da si naudim, da si napravim nešto da me nema više na ovom svijetu...no preslaba sam da si nešto napravim, a sudbina mi izgleda ne želi oduzet ovaj bezvrijedan život u kojem sam bez njega niko i ništa...Koliko sam noći provela plačući kada su svi spavali, gušila sam se u svojoj boli, jecala sam, proklinjala sam dan kada sam se pristala naći sa njim, da ne duljim, niko mi nije pomogao, možda zato što nije niko znao kroz šta sve prolazim, svi su mislili da meni uopće nije stalo do njega, itd...da je to sve samo moj hir...U kasne sate sam razmišljela o tome kako je ona sada pored njega, kako ga grli,ljubi, kako i njoj govori da je voli, znala sam da nemam nikakve šanse...Stalno sam se pitala, zašto toliko patim, zašto je njen kada ga ja volim više, zašto ga ona ima kada bi trebo biti moj.Kasnije nisam mogla više uživat s njim, svaki put kada bi se vidjeli, stalno bi mi se po glavi vrtjelo to da sve što sada radi meni, će raditi njoj za pola sata, sve rijeći upučene meni, bit će upučene i njoj, i što mi je preostajalo, padala sam u sve veću depresiju...Mnogo puta sam razmišljala o tome što bi bilo da me volio bar upola onoliko koliko je govorio.Maštala sam o tome da ćemo zajedno pobjeći negdje , gdje nas niko ne zna, pronaći neko mjesto gdje ćemo zauvijek biti sretni...Znala sam da to ništa nema smisla i da to nikada neće biti tako, ali bila sam spremna na sve!Moji bi ga prihvatili, znam sigurno bi,možda u početku i nebi bili najsretniji, ali bi sto posto poštovali moju odluku,da opet maštam...Kad god bi vidjela njegovu ženu u lokalu, razmišljala bi, koja je ona sretnica, ali ona ga nije zaslužila, ona ga sigurno nevoli toliko koliko ga ja volim...Kasnije sam polako počela shvačat da sam mu samo ljubavnica, kojoj dođe kad ima viška vremena...Mnogi su mi govorili da je on nju iz nekih razloga morao oženit(kažu njegov stari je imo prste u tome),da to meni ne želi priznat,mi nikada nismo razgovarali o tome, tako da mi nije niti reko da ju je sam svojom voljom oženio, niti to da je bio prisiljen,znam samo da nisu imali djece, niti je ikakvo bilo naputu...svi koji su znali za nas su mi govorili, da voli mene, i da mu je stalo do toga da se viđamo, ali ja nisam u to vjerovala...Unatoć tome svemu, iako sam znala za njihove svađe, iako sam vidla da svaki put kad je ona dolazila u lokal on nije bio baš najbolje volje, možda se to meni činilo, ali takav je dojam ostavio.Često sam se uhvatila u razmišljanju da imam bar malo šanse,Prijatelji mi govore da nikada ne odustajem, da ne dozvolim da me pobjede, ali kamo, kuda, ostala sam zatočena u kavezu, nemam više snage da se borim, jednostavno osjećam da propadam, molim boga da mi se dogodi nešto da nemoram više prolazit kroz ovaj pakao.On uvijek govori:IMA NADE!,ne nema, nade više nema, za nadu više nema mjesta, sada su mi neke stvari jasnije, ...maknut ću se s puta, zašto uništit nekome sreću radi pohlepe,...Pokušat ću zavoljet nekog drugog, teško, ali jednom ću uspijet...............Tanja
18.04.2006. u 15:39 | 9 Komentara | Print | # | ^To sam samo ja...
Hej, ljudeki, evo i ja sam počela pisat blog,što zbog dosade, što zbog potrebe da iznesem svoje mišljenje i svoj stav u javnost,a najveći razlog mog bloganja je taj da više ne zadržavam sve u sebi, jer bum inaće pukla i to nebu bilo dobro...Ovdje ću pisat većinu stvari iz mog burnog života,vidjet ćete da nije jednostavno bit tinejđerica koju rijetko ko shvaća,...Ukratko, rođena sam 14.o3.1989,.u znaku ribe, što se jako učitava u mom gledanju na svijet, velika sam sanjalica, te često maštanjem pobjegnem od stvarnosti, Često se razočaram kad shavatim da pojedini nisu onakvi kakvim sam ih doživljavala,...Vrlo lako me povrijedit,...Simpatije se mjenjaju iz dana u dan, ali ljubav sam osijetila samo jednom, ako izostavim onu obiteljsku,...Ovdje sam nova, i nadam se da će te me prihvatit, i da ću s vremenom postat dio jedne velike cjeline,...
...........Tanja
