Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete
našli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.
Kada je Dosada zijevnula treći put,
Ludost je, uvijek tako luda, predložila:
"Hajdemo se igrati skrivača!
Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima."
Intriga je podigla desnu obrvu,
a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala:
"Skrivača? Kakva je to igra?"
"To je jedna igra", započela je objašnjavati Ludost,
"u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete.
Kada završim s brojanjem, polazim u potragu,
i koga zadnjeg pronađem, taj je pobjednik."
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje.
Sreća je toliko skakala da je nagovorila na igru i Sumnju i Apatiju koje nikada nista nije interesiralo.
Ali nisu se svi htjeli igrati.
Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala?
Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu.
Ponos je mislio da je to glupa ideja,
iako ga je zapravo mučilo sto on nije bio taj koji se sjetio predložiti igru.
Oprez nije htio riskirati.
"Jedan, dva, tri..." počela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lijenost koja se, kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu.
Vjera se popela na nebo,
Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta.
Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje da se sakrije
jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja.
Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero,
a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je nasla svoje mjesto u letu leptira,
a Sloboda u dahu vjetra.
Sebičnost je pronasla skrovište, ali samo za sebe!
Laž se sakrila na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana),
a Požuda i Strast u krateru vulkana.
Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.
Kada je Ludost izbrojala 999.999,
Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.
"Milijun", zavikala je Ludost i započela svoju potragu.
Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena.
Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom,
a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha.
Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh,
a Sebičnost se nije trebalo niti tražiti.
Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom kosnicom.
Od tolikog traženja Ludost je ožednila,
i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu.
Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište
pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve.
Talent u zlatnom klasju žita,
Tjeskobu u izgorjeloj travi,
Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana),
a Zaborav je zaboravio da su se uopće igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći.
Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada se već razbijesnila, ugledala je ružičnjak.
Zašla je medju ruže, uzela suhu granu i, bijesna i iznemogla,
počela udarati po prekrasnim ružinim pupoljcima.
Odjednom se začu bolan krik.
Ružino trnje izgreblo je Ljubavi oči.
Ludost nije znala što učinitu
Pronasla je Pobjedu, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa.
Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti
i na posljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Tako je Ljubav postala pobjednik nad osjećajima, ali je ostala slijepa,
a Ludost je prati gdje god ide.
Odveć zasićen raznih tipova,
Nagledao se smiješnih klipova,
Otvorila je; na njoj uska majica plava,
Napokon, obračunat će se San i Java,
Neka stara ofucana farsa, ma strava
Pisalo je: "Make love not war".
Čitav život pokušavam odgonetnuti taj čvor
Nasmijah se toj laži, laskavoj sjenki,
Uozbiljih se, ipak je pjesnik došao manekenki,
Zašto sam joj lagao da ću je volti zauvijek?
Osjećao sam se ipak zlovoljno,
Sve je bilo divno, i povoljno,
Ali meni nije bilo dovoljno….
Osjećaj neugodan, ja sam pjesnička duša,
A oči mi bježe, izašla je s tuša,
Kao Einstein pred razornim otkrićem, al
Smirila je strasti: «Posluži se pićem».
Da li je bila očarana ovim mladićem,
Da li je prije mene bio bolji,
Uostalom gdje su joj roditelji!?
Al bilo je kasno, bilo je devet,
Sjećam se kroz maglu, plahte i krevet….
Bože, zašto je nisam volio zauvijek?
Osjećao sam se ipak zlovoljno,
Sve je bilo divno, i povoljno,
meni nije bilo dovoljno…
Dok se udaljavam od njene kuće
Zna biti sjetno, zna biti vruće,
Ali pobjedi težnja, sanjanoga kraja,
A ja želim očajnički komad toga raja,
Uživati u svim slastima sjaja.
Bojim se strašno, doći će drugi gosti
I želim ti reći dušo oprosti,
Ispriku takva odbiju često
Onim koji bez putovnice pogriješe mjesto,
Ali ipak, što je zauvijek?
Poći ću u taj san,
Gdje sam vladar kad sam sam,
Gdje se noć pretvara u neki bolji dan…
Zar si od mene tražila slatke stihove?
Zar ti se čini da je ovo, što do sada pjevah,
toliko teško slijediti i teško razumjeti?
Zato što ni dosad nisam pjevao
da me ti slijediš i razumiješ-neću ni sada;
Što su, uostalom, takvima kao ti, pjesnici k'o ja?
-ostavi zato moja djela,
I uljujkuj se onim što možeš razumjeti;
Jer ja nikog ne uljujkujem-
i ti me nikada nećeš razumjeti.
Rođeni Zadranin, (1953 - 1993) postao je jedan od najpopularnijih pjevača svog vremena. U vrijeme Domovinskog rata, kada su svi smatrali da Jugoslavija treba ostati cjelovita, jedna pjesma promjenila je sve, slušali su je u 33 zemlje, naposljetku su i Plave kacige promjenile stav prema Hrvatskoj.
Sve je završilo na "cesti od sunca i kiše" 1993. on nije doživio Hrvatsku neovisnost, nije mogao skladati- pisati druge pjesme, ostao je zadnji Album simbolična naziva "Međugorje", ostale su stare pjesme i sjećanja na jednog velikog sanjara;
Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli i da se volimo mi.
Bio sam dijete i bila je dijete
- U carstvu kraj mora to bi -
Al više neg ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee -
I zbog toga nebeski krilati serafi
Bili su zavidni.
I to je razlog što jednom davno
- U carstvu kraj mora to bi -
Vjetar se spusti iz oblaka, noću,
Sledivši moju Annabel Lee.
I došli su plameniti rođaci njeni,
Meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu što kraj mora bi.
Zavidjeli su nam anđeli s neba,
- Ni upola sretni ko mi -
Da! To je razlog (kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi),
Što noću je vjetar iz oblaka došo
I sledio, ubio Annabel Lee.
Al ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što stariji bili neg mi -
I mudriji mnogo neg mi -
I niti anđeli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše
Lijepe Annabel Lee.
Jer mi ne bljesne mjesec, da sne ne donese
O lijepoj Annabel Lee.
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oči Annabel Lee.
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage. - drage, - života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz sumorno more.
Poe
MA KAKO UZDIGLO SE SRCE
Ma kako uzdiglo se srce,
Klonuti mora, mora pasti
Sudbino, prije no mi klone,
O daj mu još jedanput cvasti!
Još jednom opij ga i digni
Milinom jedne mlade žene,
Još jedne zaljubljene oči
Za ove oči zanesene.
Kad već se mora u tom srcu
Ugasit mladost, a za vazda,
Sa svojim blagom, slično škrcu
Nek ne umre, već nek se razda!
Još nekoliko jasnih dana,
Da cijelog sebe u njih zgusnem,
I grleći se, ljubeći se
Ostatak mladosti da usnem.
Cesarić
UTJEHA KOSE
Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
Matoš
ELEGIJA
Ludo veselje mojih mladih ljeta
Kao mamurluk, sad mi samo smeta.
Al' kao vino-tuga davnog plača
U mojoj duši biva sve to jača.
Moj put je tmuran. A dane sve gore
Nosi mi burno budućnosti more.
Al' mrijeti mi se neće. Još se nadam.
Ja živjet' hoću, da mislim i stradam.
Med nedaćama, jadima i zlima,
Ja znam da za me i naslada ima.
Ponekad opet zanijet ću se skladom,
Nad svojom sanjom zaplakati kradom
I tko zna, neće l' posljednji mi dani
Ljubavlju zadnjom biti obasjani.
Puškin
I have a deeam
I have a dream, a song to sing
To help me cope with anything
If you see the wonder of a fairy tale
You can take the future even if you fail
I believe in angels
Something good in everything I see
I believe in angels
When I know the time is right for me
Ill cross the stream - I have a dream
I have a dream, a fantasy
To help me through reality
And my destination makes it worth the while
Pushing through the darkness still another mile
I believe in angels
Something good in everything I see
I believe in angels
When I know the time is right for me
Ill cross the stream - I have a dream
Ill cross the stream - I have a dream
I have a dream, a song to sing
To help me cope with anything
If you see the wonder of a fairy tale
You can take the future even if you fail
I believe in angels
Something good in everything I see
I believe in angels
When I know the time is right for me
Ill cross the stream - I have a dream
Ill cross the stream - I have a dream