PREMINUO MONS. IVAN ŠEŠO
IVAN ŠEŠO,
BOŽJI VUNDERKIND
Olovne pedesete godine prošlog stoljeća.
Cijeli Osijek bruji o nekom "vunderkindu".
Njegovi gimnazijski profesori već ga vide
kao moćnog intelektualca pred kojim je
sjajna akademska karijera.
Bit će doktor, inženjer, advokat,
prirodoznanstvenik... Šeši je naprosto
sve išlo od ruke. Moćno biće.
No, to čudo od mladića, na iznenađenje
svojih profesora, odlučuje se za
svećeničko zvanje, za sjemenište.
Profesori u šoku, odgovaraju ga od te
neatraktivne perspektive:
"Popovi" će uništiti ovaj
biser stvoren da bude avangarda
samoupravnog socijalizma. No ovaj
suhonjavi mladac očito ima
kontakt i s nekim "drugim svijetom",
većini nerazumljiv. Vlastitu moć
stavlja u službu neatraktivnog i
nemoćnog, društveno nepoželjnog,
pa i opasnog zvanja.
Na teologiji opet odskače.
Genijalac, naprosto.
Za očekivati je da će u Crkvi, ako već nije
u društvu, vlastitu moć pretočiti u briljantnu
karijeru. Bit će veliki teolog, biskup. Načitan,
široke kulture.
Svejedno mu je piše li ili čita na hrvatskom,
latinskom, njemačkom, francuskom,
talijanskom...
Prevodi Rahnera,
dopisuje se s Hans Urs von Balthazarom.
Ovaj "kapelančić",
a poslije i seoski župnik neprestano pokazuje
paradoksalni odnos između vlastitih velikih
mogućnosti i (ne)pretakanja istih u društvenu
ili crkvenu moć.
U službi onih na margini
Pada čak u nemilost jednog biskupa, o
čemu nikada nije govorio iz pozicije žrtve
ili s gorčinom. Poslušan do "apsurda".
Drugi biskup, koji je izašao iz
komunističkog kazamata i koji ga je
dobro poznavao, rehabilitira ga i šalje
u Rim. Studira duhovnost, Guardinija,
kojeg je prostodušno nazivao
"moj Guardini", kao da mu je bio
(drugi) otac. Povratkom u Đakovo
postaje duhovnik bogoslova.
Liježe iza ponoći, ustaje prije pet.
Desetljećima. Zato često zaspe
"kad ne treba".
Stalno nasmijan, do iritantnosti.
U njegovoj sobi izmjenjuju se
globalne zvijezde kao Talajićka sa
zadnjom bijedom i anonimusima.
Soba krcata knjigama, namještaj prestar.
Pjevao je katastrofalno, ali s
ogromnim užitkom i često. Bez kompleksa,
na žalost nas slušatelja. Siromašan, atipičan,
bez automobila, svakodnevno u društvo
siromaha i bolesnika kojima je svednevice
hodočastio. U jednom, svu svoju moć ovaj
vunderkind stavio je u službu onih na margini.
Moglo bi mu se "prigovoriti" da je, gledajući
logikom moći, ostao vječiti "potencijal".
Od takvog genijalca ipak se očekivalo da ne
"protrati" svoj život i vrijeme obilazeći bolnice,
hospicije, sirotišta, da svoj talent ulupa u luzere.
Tko je "kriv" zato što Šešo nikada nije postao
ono za što je imao svu moć i talent? "Njegov"
Guardini i Onaj koji je "zaveo" obojicu.
Neponovljiv
Za Guardinija (Die Problematik der Macht)
presudno pitanje nije bilo je li moć
dobra ili zla, niti odakle moć, već:
Moć - čemu?
U naše vrijeme, detektira Guardini,
nestaje ličnost, osobnost i osoba
(Persoenlichkeit-Person).
Naše je vrijeme određeno masom.
Masa za Guardinija ne znači pogrdu
iz usta prijezirne nadutosti uglednih
teologa ili filozofa.
Masa je oznaka za ljudsku strukturu
tipičnu za naše doba.
Svi smo mi masa, sažgani
omasovljujućom moći tehnike i društvenih,
birokratskih i inih struktura kojima
ne možemo pobjeći.
Nestajanje čovjeka, osobe u
svakovrsnom omasovljenju, uniformiranosti,
prava je drama
vremena. Po Guardiniju, masa je velik
broj jedinki oskudnih kontakata.
Obrnutom logikom pak,
obogaćivanjem kontakata,
relacija, iz mase se može
roditi čovjek, osoba. Šešo je ljude
"vadio" iz mase, oplijenivši samog
sebe i svoje mogućnosti.
Od jutra do večeri "trošio" je
život na susrete.
Vraćao ljudima osjećaj posebnosti i
neponovljivosti, posebno onima s
ruba društva.
Njegova moć je, na Guardinijevu tragu,
znanje i
intelekt pretočeni u savjest, u život
po buberovskom "imperativu":
"Dotakni čovječe čovjeka",
spasi ga od prokletstva mase
"oskudnih kontakata".
To je življena teologija, vjera.
Guardini životu nije prilazio mišljenjem,
već je mislio iz obilja života.
Iz izobilja kontakata.
To je i Šešu učinilo onim što jest,
neponovljivim čovjekom i svećenikom,
unatoč osebujnom karakteru.
Čemu, dakle, moć?
Šešin život je odgovor:
iz mase porađati ljude, osobe.
Moćan je onaj tko iz mase uspije izvući
(bar jednog) čovjeka.
To pak mogu samo oni koji
imaju odmak od svijeta i njegove
logike na Guardinijevu tragu:
"Nur wer Gott kennt, kennt den Menschen"
(Samo tko poznaje Boga, poznaje čovjeka).
Za takvu misiju nužno je biti vunderkind.
Božji, dakako, kao pokojni Šešo.
Šola Ivica,Izvan prostora i vremena,
u: Glas Slavonije, 23. siječnja 2008.
Može torta???
Danas zadnji dan bozićnog vremena slavimo Krštenje Isusovo. I ne mogu ne pomisliti na svoje krštenje, kojega se naravno, kao ni većina nas, ne sjećam. Gledala sam slike i slušala priče, kažu bilo je to veliko slavlje 2o ljudi na ručku...a ja maja u pejenicama i vjerojatno sve prespavala. Hm hm malo mi je žao što je tako, jer dan kada sam službeno postala "Božja ovčica" nije u mojoj memoriji, ali je u memoriji mojih roditelja, a tada je to bila njihova odluka i oni su se obvezali odgajati me u vjeri.
Danas se sjećamo spomena Isusova krštenja. Time je Isus potvrdio kako se i mi trebamo krstiti kako bi postali Božji, te kako bi iz vode i Duha dobili snagu i zaštitu Božju u borbi sa ljudskom sklonošću grijehu. I kako je to običaj kod nas, trebalo bi krštenje pa i Isusovo, biti dostojno proslavljeno! Predlažem obiteljskim ručkom, međusobnom pažnjom i ljubavlju! A evo po zadnji puta u ovom božićnom vremenu možemo zapjevati i koju božićnu pjesmu! Naravno nakon ručka ide i nešto slatko, pa Vas evo pozivam na torbu! STe za??
