cisto jer sam naisla na ovo prije nekoliko dana. i zaista je tako. nikad nisam bila sposobna zapisati nesto onako kako stvarno i je bilo...
problemi s tim svaki put kad otvorim ovu stranicu.
bojim se vidjeti za stvarno ono sto mislim, jer mi se nakon nekog vremena nece svidjati. mozda mi se vec ne svidja. a ovako u glavi nije materijalno. moze doci, a bogme moze i otici. spremiti se duboko. ne mora se nikad vise izvlaciti.
a napismeno... rijeci bole, rijeci proganjaju. one sputavaju, ubijaju, ne dopustaju da zaboravis. i uvijek su tu, odjekuju u praznim prostorijama, na poljanama, vriste s papira. ne mozes se maknuti od njih. ako zacepis usi, svejedno se cuju. ako zatvoris oci, svejedno se vide. utisnu ti se u pamcenje kao precizan klesarski potez na kamenu i ti ne mozes vise nista napraviti oko toga.
eto.


****

i ljudi ne mogu biti sretni s nekim ako nisu sretni sa samim sobom.
fajrunt.
probably story of my life.

sad ce jos ispast da se samosazalijevam i da sam depresivna.
ali nisam. samo ocito nisam bas sretna sa sobom.
trenutno.
imam problema s opustanjem. evo, "javno" priznajem. ne mogu se opustiti. previse razmisljam o onom "sto ako". sto ako nam ponestane tema za razgovor?
sto ako odbije poziv na kavu?
sto ako mu nisam dovoljno dobra u krevetu?
sto ako mu nisam dovoljno dobra bilo gdje?
sto ako sebi nisam dovoljno dobra?

//okej, ovo zadnje se nisam nikad upitala, ne znam bi li trebala. mozda.

sto ako bilo-sta-sta-mi-se-ne-svidja-i-muci-me?

pa, ovaj...
trebali bi si rascistiti neke stvari u glavici. i postati sigurni u ono sto zelimo, mozemo, hocemo. yes, my precious.


****

voljela bi napisati neki dubokoumni post, ali ja nisam osoba od dubokoumnih postova.
ja sam osoba od blesavih, samopromisljajucih, besmislenih postova.
neodlucnih postova.

mozete reci da sam se upravo predala, ali...
nije da sam imala sta predati.
mozda radije ne srljati u nesto
u cemu na kraju nece nikome biti dobro.



****

svaki put ovako zavrsi haha. pa nevjerojatno.