ono kada si bolestan i cujes ga treci dan i poslije onakvih poruka ti jos vise fali.
a ne mozes ga vidjeti.
tj. mozes. al samo na pola sata.

nije dosta. pola sata s njim je jako malo, s obzirom da se inace vidjate po >4h.

i ono kada tvrdis da burzum nikako nije ambijentalni black metal dok te on uvjerava da njihov filosofem to, po njemu, najsavrseniji takav album ikad.
pa mu se smijes jer se sav ufurao u objasnjavanje zasto je.
pa ti kasnije zao sto mu se tako ceris u facu, kao zadnji kreten.

a njemu ne smeta, jer si mu simpaticna tada.

i ono kad nakon takvog cereka actually poslusas filosofem.
...ili bar ono sto ti je slusljivo.
nije lose, to sto je slusljivo. dapace, evo, i post je dobio ime po dvadesetpetominutnoj stvari koja je idealna za uspavljivanje.

ono kada ne zelis otici od njega, a moras jer imas drugi dogovor/predavanje sutra ujutro/nesto trece.
i onda molis boga da ti tramvaj dojde sto kasnije.

i onda u tramvaju shvatis da mu nisi dala knjigu koju si mu donijela te se vracas nazad... i opet cekate tramvaj.

ono kad te ceka jer ti kasnis 20 minuta i kaze da nema frke.
a ti njemu jednostavno ne volis toliko kasnit.
i ne samo njemu, zapravo.



ono kad ti je svaka minuta s njim jednostavno lijepa.




***
aurora borealis u norveskoj/na islandu. tako lijepo i romanticno, a tako daleko i neostvarivo.