....Zivot se ne broji sekundama, vec trenucima koji su ti oduzeli dah....
30.05.2006., utorak
..............sve ispočetka.............
 joj taj petak, zbilja je bio koban dan za moje već raspuknuto srce.... opet sam poludila za njim... kad sam ga vidjela tamo, bio je tako sladak, tako neodoljiv, ma savršen... i sad opet moram prolazit sve iz početka... sad sam zaluđena s njim, a znam da će opet napravit nešto što će mene slomit i opet ću patiti.... ovih dana mi se u glavu uvukla čudna misao, a sve je počelo snom gdje je on trebao doći nešto do mene, nemam pojma, i kao poslao mi je poruku da će doć, ali da mora prvo nešto obavit s curom, nešto u tom smislu... doduše nije to ni bitno, u cijeloj toj priči najbitnija je riječ CURA.... ne mogu prestat razmišljat o tome šta će se dogodit kad on nađe curu, i ta me misao ubija, ne da mi da spavam, da normalno živim.... znam da je sad dok je slobodan sve ok, ali kad si nađe curu onda sve propada, onda je definitivno sa svim gotovo i stvari neće biti kao što su do sad bile... sve će se promijeniti... užasava me sama pomisao na to... jer ga tako gubim.... upotpunosti.... i samo se nadam da se to neće uskoro dogoditi, bar ne još koji mjesec dok odem na fax... i svi vi koji mi govorite da pokušam nešto.... eh pa nije to tako lako, kad sam ga prvi put pitala jel imamo šansu, rekao je ne, i naveo razloge da nismo iz istih svjetova(štogod to značilo) i razlika u godinama... mjesec dana nakon toga kad sam ga zvala na tulum kod sebe prva reakcija je bila super, a druga kako on misli da to nije pametno zbog onog šta sam ga pitala prije.... i tad sam ga uvjerila da smo frendovi, da ne želim ništa više, i na kraju je došao na tulum... i kako sad da poduzimam nešto nakon svega toga... prvi put smo bili samo poznanici, i nisam imala šta izgubit, a opet me zabolio njegov odgovor... ali nakon toga, ni sama ne znam zašto, počeli smo se više i dopisivat tu i tamo bit zajedno u društvu u gradu i kako sam ga onda mogla zaboravit... i sad smo kao frendovi.... i znam da nemam šta izgubit ako ga pitam, ali opet dovoljan bi gubitak bio samo to što bi sve to prestalo nakon ovog puta... i zato ostavljam sve vremenu i nadi... on ima još svega 3 do 4 mjeseca da shvati neke stvari i da poduzme nešto... a ako do tad bude sve po starom... odlazim na fax i više me ništa ne veže za ovaj prokleti grad u kojem živim... a samo da je sve bilo onako kako je po meni trebalo, već bi 6 mjeseci bili u vezi... eh... i totalno sam razočarana, u svemu, u ljubavi u životu... ma svemu... ali ne želim dopustiti takvim stvarima da me bacaju u depresiju... jednostavno želim biti jača od toga... i mislim da će me samo jedna stvar dokrajčiti, a to je ako on nađe curu, i samo se nadam da će se strpiti još tih par mjeseci... |
