LOGOS

Filozofija žrtve
Žrtvovanje je nužno žrtvovanje nekoga ili nečega kako bi nevidljive sile paralelnog svijeta koje imaju božanski utjecaj na ovaj svijet učinile nešto u korist tj. za produljenje i obogaćenje života onih koji su žrtvu prinijeli kao čin iskazivanja priznavanja vlasti i moći tih sila.
To se dakle čini iz očekivane koristi zbog nadprirodne moći istih.Takva razmjena je zakon opstanka. Kojeg duha će čovjek prizvati direktno ovisi od čovjekovih želja i očekivanja vezanih uz neke koristi koje su opet određene važećim sustavom vrednovanja. Ime koje će se prizvati odrediti će želje prizivatelja i njihovo zanje o onome koga prizivaju. Nešto slično je i s poretkom ovoga svijeta tj.s razmjenom dobara i usluga. Meni se čini kako je taj poredak ovoga svijeta duboko utemeljen u “državi smrti” koja nije nešto prirodno jer ju nije Bog zamislio već je ona posljedica pobune i pada u “stanje” grijeha. To stanje je obilježeno nekakvim programom samouništenja koji je u čovjeku, ali i općenito u prirodi. Nešto što je u nama određuje naše korake prema vlastitom uništenju. Naravno dijalektika evolucije bi to nazvala negacijom negacije koja nužno vodi u napredak. Međutim, ja sam jedan od onih koji vjeruju u doslovno i konačno stvaranje, a ne evolutivno. Misterij života na svijetu je takav da se temelji na međuovisnosti, a ne na izboru onih s kojima će se ulaziti u razmijenu. Čim netko više nije potreban, blizu je likvidaciji. Ispada kako Crkva mora biti činitelj povijesti svijeta kako bi imala mogućnost spašavanja ljudi tj. sama aktivnost u spašavanju ju čini činiteljem ovog svijeta, a ona ostaje u životu i biva obnavljana po istom zakonu negacije tj. napretku u smrti. Tako je podložna i zakonu ovog svijeta, a tvrdi da je i Božjem Zakonu bar na onaj Pavlovski način kada kaže:”u svom umu imam zadovoljstvo u poslušnosti Božjem Zakonu, ali u svojim udovima primjećujem drugi zakon.”
“Bogu nije nemoguća niti jedna stvar” , Luka 1,37. Zašto su onda neke stvari ipak nemoguće? Odgovor je sigurno u Božjoj volji. Što On želi učiniti to i učini, što odmah ukazuje na to da ono što ne želi učiniti neće ni učiniti. Što Bog želi? Što mu je po volji? Odgovoriti na to pitanje je presudno, jer nas stavlja u položaj da od Boga tražimo ono što on želi dati. Isus je rekao da je vječni život “upoznati Boga i onoga koga je poslao Isusa”. Poznavati, znači biti sposoban razaznati što mu godi.
Tako se ulazi u taj odnos kojeg Isus naziva: “vječni život”. Tad postoji mogućnost ugađanja Bogu, ali i ozbiljnog nanošenja štete ugledu i imenu onoga koga poznajemo. Tu nastaje onaj grijeh koji je namjeran i neoprostiv.”Zamjeniti Božju slavu za obličje stvorenja” , piše u Rim. “Oni koji upoznaše Boga-istinu, ali ga ne proslaviše zaludješe ...i zamjeniše...” Zašto? Odgovor nije lak jer bi davanje istog značilo razumijevanje tajne grijeha tj. kako je uopće nastao,što je tajna.”Tajna bezakonja” je isto što i “tajna grijeha”, jer “grijeh je bezakonje” ( 1.Ivanova 3,4.). Zašto je Lucifer postao Sotona? Nemoguće je ući u sam uzrok, jer je kao i sve drugo, savršeno stvoren. Zašto je Crkva isto kao i Izrael u vrlo kratkom vremenu ušla u grijeh tj. u bezakonje? Kad ovo pišem ne mislim da je Crkva prije toga bila bezgrješna niti savršena, već mislim na službenu promijenu Božjeg zakona. Različito je biti nesavršen u savršenom od biti savršen ili nesavršen u nesavršenom. Činjenica je kako Isus kaže: “uzak je put i malo ih koji ga pronalaze”da većina često ide u bezakonje, jer je to tako po inerciji grješne naravi. Ali, Bog nije nigdje niti rekao da će se svi upokoriti Njegovoj vladavini, već da bi on želio: “da se svi ljudi spasu”, ali neće, jer veći dio ne želi “višu narav” i podlaže se “nižoj”. Bez nepromjenjivog Božjeg Zakona kako bi znali granicu između više i niže naravi? Kako bi razdvojili božansko od grijehovnog? Pismo kaže: “i Đavli vjeruju i dršću”, ali Đavli nemaju želju ugoditi Bogu i podložit se Njegovoj vlasti. Oni su pobunjenici. Tajna bezakonja se nalazi u nama, jer ne uspjevamo obajsniti našu težnju da idemo protiv Božje volje dok isto tako želimo biti s Bogom zbog velikog Njegovog znanja, moći, nepoznatog i onostranog užitka i sreće!
Eva je poželjela biti kao Bog kada je kušala zabranjeno voće. Ona je htjela znanje kako piše: “vidje da je plod dobar radi znanja i poželjan za oči”. Poželjela je božanstveno, ali je da bi ga dobila pogazila Božju vlast, jer je Bog propisao: “toga ploda nemoj pojesti, ako pojedeš sigurno ćeš umrijeti”. Ali, tu se nađe Đavao te kaže Evi:”nećeš ti umrijeti”. Međutim, Eva mada prevarena glede ishoda svoga djela ipak je svojom voljom stala nasuprot Božjoj odredbi koja je u sebi akumulirala svih Deset Zapovijedi samo u drugom obliku, zbog još nepostojanja griješne naravi i smrti u svijetu. Taj čin jedenja ili ne jedenja toga specifičnog ploda imao je u sebi simboliku prihvaćanja ili odbacivanja Boga kao Gospodara. Od tog vremena uvjek je postojalo “nešto” što je bilo kamen spoticanja, ali i ugaoni kamen. Suština tih simboličnih spomenika po kojim se iskazivalo pošivanje ili nepoštivanje Boga, bila je u poslušnosti Božjoj volji.
Ključno pitanje je stoga: Što je Božja volja u određenom vremenu? Bolje bi bilo reći: Što je spomenik Božjoj volji u nekom vremenu? Da li je to euharistija? Ili je to Subota? Hoću li pokazati moju odanost Božjoj vlasti konzumirajući euharistiju ili ću pokazati tu poslušnost držeći Subotu u sedmi dan? Isus je Spasitelj od grijeha i Gospodar, dakle Bog koji je Vrhovnik nad svime. Isti On je rekao da nije došao mijenjati Zakon već ga ostvariti. Drugim riječima došao je Božju vlast uspostaviti na Zemlji. Sjetimo se okupiranih područja naše domovine. To je bila Hrvatska zemlja, ali dok nije naša vojna i civilna vlast stupila na tlo koje je bilo okupirano i ostvarila vladavinu hrvatskih zakona to je ipak bila SAO Krajna! Kada je Isus rekao da dolazi ostvariti ili izvršiti Zakon Neba On je mislio na isti način. Zemlja je Božja, ali dok se ne poštuju Božji Zakoni ona je ipak Đavolja. Isus je to i ustvrdio kad je nazvao Satana “Knezom ovoga svijeta”.

Da li je Dekalog opis morala?
Mada se uglavnom tako razumijeva, Božji Zakon nije moral, jer se moral i etika mogu mijenjati tj. oblikovati ili prilagođavati dok se kod Božjeg Zakona radi o odnosu prema Božjoj vladavini.
Božji Zakon je objektivna norma. Subjektivnost dolazi do izražaja tek u moralnoj odgovornosti pojedinog čovjeka s obzirom na objektivnu normu. To bi se moglo nazvati krivnjom. Krivnja je različita od pojedinog slučaja do drugog. Stoga različita vremena mogu imati (i imaju) različiti subjektivni pristup suvremenika prema objektivnoj normi, a s tim i različiti stupanj krivnje. Isusova žrtva ima utjecaj u svim vremenima, jer se “božanskom telekomunikacijom” krivica svakoga pojedinca ukoliko mu je to dano po Duhu Svetom, prenosi na Krista koji je pobjeđuje u svom tijelu i krvi, tako što unatoč tereta moje kivnje Isus vjerom u Očevo obećanje pobjeđuje (pobjedio je). Vrijeme iz Božje perspektive izgleda trodimenzionalno. On je i u prošlosti i u sadašnjosti i u budućnosti, tako da ga se ne može ograničavati naši ljudskim poimanjem vremena. Tu bi se stoga složio s tvrdnjom kako se Kristova žrtva proteže kroz povijest, ali samo u tom aspektu božanske sveprisutnosti. Kristova smrt na križu je ipak točka u povijesti, ali ka kojoj se pristupa i iz prošlosti i iz sadašnjosti i iz budućnosti. Ona je tako po Božjoj karakteristici sveobuhvatna.
Problem našeg razumijevanja vremena očituje se i u shvaćanju dana odmora. Obično se u protestanata, a i kod katolika dan počinka povezuje s dobrobitima koje od njega ima čovjek tj. društvo. Tada se ističu argumenti Božje ljubavi kao one koja je čovjeku za njegovo dobro dala dan počinka. Tako se meće čovjeka u središte smisla šabata bio on u sedmi ili u prvi dan tjedna. Međutim, Božja Zapovijed kaže da je “subota dan Božjeg počinka”, jer je Bog kad je završio sa stvaranjem počinuo “u sedmi dan i blagoslovio ga “. Dan počinka je Dan Božjeg počinka! To nipošto ne bi značilo kako se Bog umara. Tu je po srijedi poštivanje Božjeg dana kao spomenika autoriteta Stvoritelja! Stoga razlog za držanje dana odmora nije čovjekov odmor već “Božji odmor”. Mi ako počinemo u dan Božjeg počinka “ulazimo u njega”, ali on nije radi nas već je radi Boga. Bog ga je blagoslovio, jer je bit u samom danu, a ne u čovjekovom odmoru. Naravno, da i odmor i počinak cijelog društva ima svoj smisao, ali ne teološki smisao.

]Vjera mimo Zakona

Čovjek koji je po naravi grješan tj. nalazi se u stanju neposlušnosti prema Bogu, može biti učinjen pravednim samo na jedan način. Bog je govorio o Isusu Kristu kada je rekao: "Ovo je Sin moj ljubljeni, njega slušajte!" Ako vjerujemo Božjem govoru o svom Sinu tj. ako vjerujemo Bogu kad kaže da je baš Isus iz Nazareta njegov izabranik za Vladara nad svijetom i jedini koji ima moć spasiti i to one koje koje hoće, tada smo tom vjerom u tu riječ Božju pokazali se poslušni Božjoj volji. Tako smo spašeni poslušnošću! Mada u stanju grijeha mi postajemo poslušni u toj domeni koju je Bog odredio za mjerodavnu. Jer smo vjerovali Božjem svjedočanstvu o svom Sinu mi bivamo prihavćeni kao potpuno pravedni jer u toj stvari to i jesmo.
Tako je spasenje mimo Zakona, ali ne i protiv Zakona već ono ima za cilj dovesti nas u poslušnost Zakonu samo na ovaj način. Budući kako prva Božja Zapovijed kaže "Ja sam tvoj Bog ", upravo ta prva zapovijed je presudna jer ona pokazuje na poslušnost Bogu. Postajemo poslušni tako što vjerujemo u Božji govor o svom Sinu i prihvaćamo Sina kao onog akoji će vladati u vječnosti i koji će odlučiti o spasenju svakoga pojedinca.
To je poslušnost vjere tj. vjerom. Budući da nam Bog želi dati svoj blagoslov prihvaćanja u nebesku obitelj samo pod tim uvjetom tada je jasna važnost vjere u Isusa na onaj način kako je to Otac i posvjedočio za njega. Poslušni vjerom mi smo ustvari poslušni i cijelom Božjem Zakonu mada se to još zbog nasljeđenih i stečenih mana i slabosti (može se čak reći i bolesti) ne vidi u punini. Tako Zakon nije promijenjiv.
Tu je problem kod Crkve koja naučava promijenjeni Zakon i to u dvije zapovijedi:
1. Crkva je promijenila Drugu Božju Zapovijed koja kaže: " ne pravi sebi lika od kamena...." da bi mu iskazivao štovanje. Ta zapovijed je obrisana iz Katekizma.
2. Crkva je promijenila Četvrtu Božju Zapovijed koja kaže: "sedmi dan je subota, dan posvećen Jahvi ............u taj dan ne radi nikakva posla".
Crkva je tu zapovijed izmjenila u novu: "Sjeti se Dana Gospodnjeg.." misleći na prvi dan tjedna nedjelju.
Da bi se popunila praznina Katekizam donosi izmjenjeni Zakon tako što posljednju Božju Zapovijed dijeli na dvije te tako nadopunjuje praznunu nastalu brisanjem druge. Usporedi Izlazak 20. poglavlje s Katekizmom.
Kao što je ranije pokazano, vjera ima za cilj "poslušnost Bogu", a ne mijenjati Božju volju izraženu kroz Nebeski Zakon!
Danas smo svjedoci bujanja neznanja koje pogoduje za razne vrste manipualcija, jer se svi dobro zabavljaju te nisu imali interesa pročitati u Bibliji što tamo piše!
U Bibliji se jasno otkriva problem "tajne bezakonja" o kojoj tek planiram pisati.[/B]

U društvu znanja – novo društvo- Novi poredak - koje se počinje formirati većina je u neznanju, a vladajuća manjina ima znanje ali ga zlorabi. Tako se to novo postindustrijsko društvo temelji na neznanju masa. Zloraba morala i etike je u tom društvu osnovna manipulacija. Masa koja je bila pola stoljeća zabavljana kroz industriju zabave propustila je steći znanje o životu tj. metafizičko znanje. Manjina svjesnih iz toga doba prerasta u novu vladajuću klasu novog poretka. Ali, pošto je u grješnoj naravi naravno da će manipulirati tj. zlorabiti svoje znanje radi stjecanja neograničene vlasti nad zaglupljenom većinom. To novi poredak, koji već počinje, a nastavlja se na gaseće industrijsko doba. Postindustrijsko doba nije ništa drugo do doba znanja. Tom dobu je prethodila priprema u smislu metafizičkog obrazovanja koje određuje što čovjek želi i koji su mu ciljevi. Samo takav čovjek može u dobu znanja znati raspolagati s informacijama, jer za obradu informacija je najvažnije napraviti selekciju istih te se usmjeriti samo na one bitne. U mnoštvu informacija i mogućnosti samo će oni koji su metafizički usmjereni moći plivati, jer će znati što hoće.

Milost se nalazi u “otkrivenju Isusa Krista”. Riječ otkrivenje je ista riječ kao i svjedočanstvo. Dakle, mogli bi reći da se milost nalazi u “svjedočanstvu Isusovom”.
U knjizi Otkrivenje Isusa Krista(posljednja knjiga u Bibliji) na nekoliko mjesta kaže za Božji narod: opisuje Narod kao one koji drže Božje zapovijedi i imaju svjedočanstvo Isusa Krista., 14,12. opisuje Narod kao one koji drže Božje Zaovijedi i vjeru Isusovu., te u 19,10. opisuje Narod kao one koje imaju svjedočanstvo Isusovo. Potom isti redak nastavlja i kaže: “Jer je svjedočanstvo Isusovo duh proročanstva”(ili proroštva) Ja sam uvjerenja da je bolje prevoditi s “proročanstva” nego “proroštva” jer obje riječi imaju isto značenje ali je prva jasnija. 1.Ivanova govori o Božjem svjedočanstvu o svom Sinu te u 5,10-12. kaže: ...Tko vjeruje u Sina Božjega ima svjedočanstvo Božje u sebi...I ovo je svjedočanstvo: da nam je Bog dao život vječni i ovaj život je u Sinu Njegovu. Tko ima Sina ima život ..” Stalno se isprepliću tri riječi: svjedočanstvo, vjera, život te je očigledna njihova međusobna povezanost. 1. Petrova poslanica u 1, 13. daje svjetlost na to pitanje: “..i zacijelo se nadajte milosti koja vam se pruža u otkrivenju Isusa Krista.” Ključne riječi su: “nadajte” i “otkrivenju Isusa Krista”. Ispada da se milosti treba nadati, jer ona dolazi ona nam se pruža kroz tj. u Kristovom otkrivenju tj. svjedočanstvu. Bog Otac je kako smo već rekli svjedočio za Sina, a i Sin je svjedočio za Oca, jer “tko vidi Sina vidi i Oca”! Tako zaključujem da je njihovo svjedočanstvo istovjetno tj. odnosi se na isto. Odnosi se na “obećani život” kojemu se nadamo a koji se naziva milošću. Izvorom milosti bi se zaista moglo prozvati takav život. Jer je on dar u kojem se uživa. Poslušnost ili kao što Petar dalje nastavlja: “djeca posluha” su oni koji su vjerovali onome što su Otac i Sin i Duh govorili. Vjerovali su te poslušnošću vjere ušli vjerom u taj još ne viđeni život kojega je bitni točno opisati kako ne bi “vaša vjera bila krivo utemeljena”.
Sotona je još dok je bio Lucifer pao u grijeh i to na nebu. U njemu se raspirila požuda za vlašću te je ustao protiv Boga. Dakako, dakako da je i prije nego je ustao protiv, već bio u grijehu jer je prekršio 1. Božju Zapovijed koja kaže: “Ja sam tvoj Bog”. On je postao sam sebi bogom. Tako se našao kao bezakonik, mada je to pokušao pokriti svojom tobože većom revnošću ili čak većom ljubavlju za stvorenja od Božje. On se starao za dobrobit stvrenja što je bila normalna posljedica gušenja savjesti. Tako se svako bezakonje pokušava na isti način nadomjestiti. Stoga je humanistička ideja prožela kršćanstvo koje je ili potpuno odbacilo Božji Zakon (protestanti danas) ili je promijenilo dvije Božje Zapovijedi (katolici-pravoslavci). Tako po uzoru na Satana koji kada više nije imao moć nad sobom je pokušao ovladati drugima. Požuda za vladanjem nad drugima se proizvodi u vlastitoj nemoći da se vlada na sobom, a to je stanje u kome se nalazi svatko tko je pogazio Božji Zakon. Kad se požuda izvršava ona je sve veća i jača u pokušaju pokrivanja golitinje – grješnosti, uprljanja savjesti i straha kojeg je donijela smrtnost ili mogućnost smrtnosti. Iz tog razloga oni koji su poslušni Bogu često nisu u društvu cijenjeni, jer u društvu je poštovan onaj tko se nametne, a nameću se najbolje oni koji bježeći od aveti vlastite nesigurnosti nasilno nasrću na druge u želji da nad njima zavladaju. Usporedi Hebrejima 11,36-38. Tako povijest bilježi usmrćivanje onih koji su se isključili iz utrke za vlašću na zemlji tj. nad svojim bližnjima. Ta požuda za vladanjem je razlog zašto muškarci hoće biti uspješni kao poslovni ljudi kao političari kao sportaši kao očevi, a žene hoće izgledati zavodljivo iz istog razloga: kako bi imale vlast! Dakako da i žene hoće biti visoko pozicionirane u društvu, mada je to ipak tek u današnje vrijeme postalo pravilom. Tu se otkriva grešnost ovog svijeta u kojem svi trče kako bi nadvladali drugoga te postigli taj osjećaj sigurnosti, jer samo se najjači osjeća sigurno. Međutim, svatko se prije ili kasnije suočava s otrežnjenjem, jer istina je da nema sigurnosti. Tako se ovaj život može definirati kao: trka za stanjem sigurnosti.

Ivan u 1. poslanici razvija temu kontrasta svjetlost i tame , ljubavi i mržnje. Tu se nalaze one možda danas najpoznatije riječi: “Bog je ljubav”, ali Ivan također već u 1.poglavlju tvrdi: “Bog je svjetlost”. Ovo drugo je puno manje citirano u crkvama. Svjetlost sve obasjava i razotkriva. Bog je takav, međutim Ivan u istom poglavlju poziva vjernike da “hode u svjetlosti” dakle, na vjernicima je mogućnost hoditi pod Božjim svjetlom ili se sakriti u tamu. Bog ne prisiljava. Hoditi razotkrivena lica pred Bogom znači biti pošten prema Bogu, a Ivan na to poziva u kontekst zajedništva crkve. Stoga se tako otvoreno hodi pred braćom i to “ ispovijedajući grijehe”. Biti u svjetlosti znači biti otkrivenih grijeha i to pred braćom. Naravno da Ivan ovdje misli pred pravom braćom, mada je to nama danas teško razumijeti iz konteksta naših crkava. Tada, kaže Ivan, Bog čisti naše grijehe tj. nepravde. Hoditi u tami kaže on znači tvrditi da se grijeha nema te to ustvari znači Boga nazivati lašcem. To bi bilo ono što Biblija smatra licemjerstvom. Licemjerstvo pred Bogom. Neizlaganje svjetlosti. Bojim se da je kršćanstvo danas obilježeno s tim stanjem. To je stanje možda i gore od onoga iz srednjeg vijeka, jer se danas ima osjećaj lažne sigurnosti u svoje spasenje dok se tada očito znalo kako nešto nije uredu i znalo se odakle dolazi zabluda. Danas se ističe “Bog je ljubav”, ali samo u humanističkom smislu, a koji nije drukčiji od onog Luciferovog zamračenja kada je svoje odbacivanje Boga opravdavao i zamračivao svojom tobože većom skrbi za stvorenja i brinuo se za njihovu dobrobit. Božji Zakon je legalistička tvorevina, tvrdio je Lucifer, zar nije ljubav načelo koje dozvoljava stvorenjima da sami prosude između dobra i zla. Mada ne ovakav kakvog ga mi poznajemo u kontekstu grijeha, Božji Zakon je postojao i na Nebu. I to kao Božja volja jer Bog je Bog.