LOGOS

P R O B L E M B O Ž J E G Z A K O N A ( I )



Svakako da od Zakona ne dolazi ni opravdanje ni posvećenje. Oboje je plod darovane vjere, koju Bog po svom predznanju daruje na spasenje onima koji imaju želju tj. volju biti pomireni s Bogom i voljni su živjeti u Božjoj državi, zauvijek.
Ali, to što od Zakona nije došlo prethodno navedeneo ni na koji način ne dokida ili mijenja Zakon. Sam Pavao kaže:”..zapovijed je sveta, pravedna i dobra..., ali kad bi spasenje bilo po Zakonu... Krist je uzalud umro”. On tu jasno podvlači dvije stvarnosti:

-Zakon je dobar
-Spasenje je mimo Zakona

Međutim, gdje tu nalazimo mogućnost mijenjanja Zakona?
Zašto promijeniti drugu i četvrtu Zapovijed u Zakonu za koji je rečeno da je “dobar “?
Tko bi u Novozavjetnom odnosu i s kojim ciljem ovlastio Crkvu ili Papu da mijenja Božji Zakon kada je novozavjetni odnos s Bogom utemeljen “ mimo “ Zakona?
Očito se tu radilo o prizemnim interesima i političkim manipulacijama. Druga Zapovijed koja brani “štovanje” slika, kipova ili općenito uprizorenja slikom ili kamenom ili bilo s čim drugim onoga što se štuje je promijenjena od strane “tradicije” Crkve ili ti od “njene vlasti”. Može li se vlast zlorabiti?
Naravno, čak mi se čini kako kad o tome govorimo ulazimo u sferu “tajne bezakonja”.
Četvrta Zapovijed koja određuje vrijeme štovanja Božjeg “počinka” nije nešto što bi bilo ugodno za kršćanstvo u Rimskom carstvu zbog poistovjećenja s omraženim židovima. Ali, što o židovima misli Pavao? On kaže da bi ”sam volio biti odlučen od Krista samo da se njegova braća po tijelu spase”. Za razliku od “tajne bezakonja” Pavao voli Židove.
Ali, bez da se ulazi u detaljiziranje dovoljno je govoriti općenito o naravi Zakona. Ako nam od Zakona ne dolazi ni opravdanje ni posvećenje koja nam je korist od njega?
Isus je židovske vjersko-političke vođe svog vremena opomenuo da su “dokinuli Zapovijed Božju”, a na njeno mjesto postavili “nauku ljudsku”.Jedan primjer kad je to govorio bio je slučaj “posvetnog dara” koji je potomstvu omogućavao izbjegavanje obveze uzdržavanja svojih roditelja, a na što su po Božjoj Zapovijedi (poštuj roditelje) bili obvezatni. Iz ovog primjera se vidi jedno načelo: narodne vođe su mijenjali Božje propise kako bi ih prilagodili “svojoj pravednosti” tj. kako bi svoju grešnost opravdavali promijenom Božjeg Zakona. Tu je sama biti koju pokušavam reći: Koja je uloga Zakona kao nepromijenjive činjenice? Dokle god ne mijenjamo Zakon već smo pošteni u prepoznavanju svojih grijeha mi se možemo pokajati, a ako se kajemo biti ćemo i opravdani vjerom, a ako smo opravdani možemo biti i posvećeni. Tako Zakon “ukazuje na Krista”.
Koja je uloga Zakona, dakle ona je velika jer nas dovodi pred izbor hoćemo li svoju bezgrješnost graditi čak tako da proglasimo Boga lošim Zakonodavcem ili ćemo priznati da smo “Božji neprijetelji” kojima je potrebno nešto “izvan” Zakona za opravdanje tj. pomirenje s Bogom.
Za mene upravo činjenica da “spasenja nema” po Zakonu govori u korist nepromijenjivosti Zakona, jer ako bi ga mogli mijenjati onda je “Krist uzalud umro”.
Nakon teških dana za kršćane do Konstantina, s njim nastupa preokret. Je li to bila pobjeda kršćanstva?
Konstantin kršćanstvom želi graditi ovosvejtsku državu i to je izgleda uzrokom koji objašnjava pojavu redovništva kao spontanog izraza nutarnje osnovice kršćanstva koja gravitira suprotno od ovosvjetnovne vlasti i časti. Značajno je i pitati, zašto se težište kršćanstva premješta zajedno sa premještanjem sjedišta carstva, što jasno ukazuje na ovisnost tadašnjeg kršćanstva o pomoći države u širenju svoje vjere.
Je li tu posrijedi politička pobjeda po uzoru na ranije opisane židovske vjersko-političke vođe koje su mijenjale nauku sukladno “općedruštvenom interesu” tj. onako kako su to oni prosudili da bi trebalo, u ime “narodne većine” ili “bolje da strada jedan čovjek nego cio narod”?
Kada je kršćanstvo proglašeno jedinom zakonitom religijom u državi za cara Gracijana i Teodozija što se je podrazumijevalo pod “kršćanstvom”? Vjerovanje većine? Vjerovanje hijerarhije koja je već duboko ogrezla u političke igre? Ili, i jedno i drugo, uzimajući u obzir ovisnost javnog mijenja o “uputama” tzv. narodnih duhovnih lidera koji su samo uzgred rečeno bili ipak u procesu sve većeg udaljavanja od puka, jer se gradio potpuno novi odnos laika i klera.
U tom kontekst pitao bi: Kako je došlo do mijenjanja Božjeg Zakona, demokratskom voljom većine ili autoritetom političko-vjerskih vođa? Odgovor bi sigurno ukazivao na jedno i drugo.
Međutim, ako se sjetimo Arona koji je “poslušao” demokratsku volju većine da naprave zlatno tele te mu se u čast opiju, razigraju i odaju požudi tijela u ozračju njihovog novog bogoštovlja, trebali bi biti skeptični prema volji većine u vjerskim pitanjima. A, osvrnemo li se na povjest Izraela i Jude te uočimo kako su kraljevi dotičnih zemalja određivali Božjem narodu što će vjerovati (uz blagoslov politički podobnih svećenika) te političkim sredstvima uvodili štovanje Baala i drugih, koji su proroke ismijavali, a često i usmrćivali, trebamo biti skeptični i prema autoritetima iz državno-vjerskog miljea. U tom kontekstu bi valjalo promatrati i postupni razvoj mijenjanja Božjeg Zakona.
Mješanje kulturnih utjecaja ipak nije nužnan uzrok za promijenu Božjeg Zakona, osobito ako se zna da su kulture izgrađene u ovisnosti prema štovanju duhova-demona koje se štovalo u poganskom svijetu kroz razne orgijske žrtve. A Pavao je pisao kako kruh i čaša Gospodnja nema ništa “zajedničko sa zlim duhovima”.
Pavlov autoritet nije počivao na nekakovoj tituli ili stolici već je on imao “duhovni” autoritet onoga čija djela i riječi potvrđivaše Gospodin čudima i očitovanjima sila onoga Nebeskog kraljevstva. On Pavao koji je radio “svojim rukama da ne bude na teret” nije mogao biti realnim čimbenikom odvajanja od Judaizma kao nečega odvratnog i neprihvatljivog mada se “napredna” misao apostola Pavla često uzima kao idejni začetak novog kršćanstva usmjerenog prema Rimu, a sve udaljenijeg od izvora u Jeruzalemu. Uz Pavlovo vizionastvo usko se veže i Petrov autoritet te se oba ta autoriteta vezuju uz grad Rim i uz nekakvu “stolicu” koja je sveta sama po sebi, nevezano s tim tko na njoj sjedi. Petar koji je pisao upute biskupima kako trebaju svojim primjerom rukovoditi stadom, a ne silom, on koji je imao autoritet po Božjem pečatu odobravanja njegove osobe i to je toliko bilo vezano uz vjeru naroda koji je čak uzimajući ubruse natopljene Petrovim znojem ili kontaktom s njegovom sjenom doživljavao dodir Božje iscjeliteljske sile nije mogao (povjest pokazuje da i nije) to sve prenijeti na nekakvu Svetu Stolicu pa da onaj tko na nju zasjedne po tko zna kakvim sve ne, sumnivim spletkama prilikom biranja za papu, primi taj isti vjesrki autoritet. Nije li Petar osobno imao određeni mu od Boga autoritet? Da li bi Petar mogao prenijeti svoj duhovni autoritet svome rođenom sinu po sjemenu svojega tijela?
Tu se nije radilo o hijerarhisko-pravnom autoritetu temeljenom na mjestu boravka i na tituli danoj mu od nekakvih klerika koji su sebi davali autoritet koji nisu objektivno imali, niti je Petrova vlast povezana s tim novim laičko-kleričkim poretkom koji je bio ustvari povratak na poganski religiozni sistem u kojem je pod drugim imenom vladao takav isti odnos.
Židovi su se toliko dičili Zakonom da su izvatke iz knjiga Zakonskih čak ušivali na odjeću kao trake. Pavao ih ne prekorava zbog toga već kaže: “vi koji druge učite sami sebe ne učite, jer kada učite da se ne krade... kradete, kada učite da se ne čini preljuba, činite preljubu......”
Pavao kada u Rim 2 piše o židoskom posjedovanju slova Zakona vjerojatno misli na takovo dičenje i reklamiranje Zakona koje je samo izvanjsko i teatralno, a bez nutarnjega “obrezanja srca”. On tu ističe i misao o neznabožačkoj poslušnosti Zakonu! Oni koji “nemaju Zakon”, ali ga izvršavaju pokazat će se poslušnima Bogu i biti će nagrađeni. Postavlja se pitanje od kuda poslušnost kod onih koji nemaju znanje o Božjim odredbama? Pavao daje odgovor: “po naravi”. Oni dapače tako “po naravi dokazuju da je Zakon upisan” u njima, a ne na njima kao što se to vidjelo u židovskom zastranjenju. Očito je kako Pavao ovdje piše o istom Zakonu i za Židove i za neznabošce!
Izraz “slovo Zakona” ima prethodno rečeno, ali i još jedno značenje. Naime, on odgovara našem današnjem izrazu “na papiru”. Pa se tako danas kaže da je neki zakon koji je Sabor izglasao još uvjek samo na papiru jer nije zaživio u praksi. Pavao na isti način objašnjava razliku između “slova” i “duha”. Slovo je samo na papiru dok je duh ono što on još naziva “obrezano srce” ili ti “unutarnje slaganje s Božjim Zakonom”. Znači Pavao hoće uvjeriti židovske čitatelje kako je njihovo dičenje slovom daleko od tog da su oni zaista poslušni tj. da je Zakon “zaživio u praksi”.
On ne govori o nekakvom dokidanju “starog” Zakona i uspostavi novoga, već baš suprotno tome!
Pavlove poslanice su zasigurno najviše zlorabljene u svrhu dokazivanja različitosti između nove vjere i židovske zablude, ali kao što smo ranije zaključili Pavao je sasvim drukčije pisao nego što su razni interpretatori tumačili. On nije ni izbliza išao za tm da dokida bilo što. Naprotiv on je dobra djela isticao u većoj mjeri nego Jakov kojega se sasvim neosnovano držalo suprotivim Pavlu zbog njegovog teksta u Jakovljevoj poslanici o odnosu vjere i djela. Međutim, što je osim toga teksta napisao Jakov u korist “djela”? Ništa više od toga, dok je Pavao na desetine mjesta ukazivao na dobra djela i to čak više od svih drugih novozavjetnih pisaca. Ako je netko isticao dobra djela i to u kontekstu poslušnosti Božjem Zakonu onda je to Pavao!
Je li kršćanstvo ponovilo Izraelovu povijest?
Ako bi usporedili početke od Abrahama – oca vjere i od Isusa – “začetnika i završitelja” vjere, mogli bi vidjeti veliko proročko predskazanje u Izraelovoj povijesti koja je i pisana “na ugled nama koje zapadne da živimo u posljednja vremena”
Sv. Stjepan u svojoj propovijedi pred svoju mučeničku smrt zapaža zanimljive činjenice. On kaže ”A Bog se okrenu od njih, i predade ih da služe vojsci nebeskoj, kao što je pisano u knjizi proroka: 'Jeste li mi prinosili žrtve zaklanice i prinose u pustinji četrdeset godina, kućo Izraelova? Šator Molohov nosili ste sa sobom i zvijezdu boga Remfana, slike što ih načiniste da im se klanjate..'”
Pošto je ovdje riječ o čerdeset godina lutanja pustinjom mi znamo da su Izraelci nosili “šator od sastanka”, a ne nekakve Molohove šatore. Što to Stjepan govori? Čini se kako je njegova poruka da su Izraelci unatoč toga što su nosili sa sobom “pravi” Šator od sastanka kojega su izgradili po uputama koje su vrijedile od početka njihovog davanja preko Mojsija, nakon “klanjanja teletu”, nakon što su jednom svjesno i namjerno ustali u pobunu protiv Boga te u znak povratka u Egipat štovali “tele” kao izraz vrhunskog štovanja Egipatske religije ostali u takvom “pobunjeničkom stanju” mada su se izvana “vratili” na propisanu službu Bogu. Stjepan, na kraju svojega govora iznosi sljedeće: “ Vi, koji primiste zakon odredbom anđela, ali ne držaste.” Stjepan ovdje ne iznosi opće prihvaćenu kritiku prema židovima u smislu: vi ste mislili da ćete se držanjem Zakona spasiti. Potpuno suprotno! On kaže vi ste krivi što niste držali Zakon!
Tajna bezakonja nije samo novozavjetna “ideja”. Židovski narod u starozavjetno vrijeme je doživio tu “tajnu”. Dapače, čini mi se kako se u svakome tko zagazi u kršćanske vode vodi borba između “tajne pobožnosti” i “tajne bezakonja”. Kako na individualnoj tako i na kolektivnoj svijesti postoji ovaj teški teret mogućeg “Božjeg okretanja o nas” i “prepuštanja” da u ime Božje služimo poganskim božanstvima. Ako promotrimo povijest kršćanstva iz ovog kuta možemo vidjeti začudne sličnosti, posebno vezano uz “štovanje slika i kipova” , “Sunca” i “kulta osobe-pape”.
Jasno je kako se ovdje također radi o “nedržanju Zakona”, jer se konkretno radi o dokidanju druge, četvrte, ali i prve Božje Zapovijedi koja kaže: “Ja sam Bog koji sam te izveo iz zemlje Egipatske, nemoj imati drugih bogova pored mene.” U kršćanstvu su se sredstva za izbavljanje od grijeha umnožila te se sada uz Krista tu može govoriti o čitavom poretku posrednika i zagovaratelja te o prebacivanju zasluga sa svetaca na grješnika. A da i ne spominjemo “sljedbeništvo” autoriteta Svete Stolice, jer mnogi su kroz povijest (a i danas) uvjereni da će sljedeći papinsko političko-vjersko vodstvo uću u Raj. Uvjek se može objasniti povezanost djelovanja Krista s djelovanjem pape, svetaca, Marije (čiji kult neodoljivo podsjeća na opću pogansku praksu “štovanja majke” i općenito žene kao simbola plodnosti-života), ali ukoliko počnemo tražiti “božansko djelovanje” u bilo kojoj religiji, možemo ga pronaći čak i istočnim religijama i kultovima te takva objašnjenja i nisu nešto osobito.
Izael je zaista “živo proročanstvo”. Povjest Izraela jeste Božje otkrivenje budućnosti “novog Izraela”-Crkve. To nas vodi do toga da moramo zaključiti kako će kršćanska Crkva (barem onaj hijerarhijski i političko-vjerski dio zajedno s pukom koji se nije našao dostojnim “tražiti Boga” već se prepustio vodstvu čovjeka) jednako kao i Izrael propustiti prepoznati Isusa (ili namjerno Ga neprepoznati) te izabrati Barabu – tj. lažnog Krista. Sada smo dotakli osjetljivo pitanje Antikrista, kao nekoga tko će uz svo ostalo značenje toga pojma “predstaviti sebe kao da je on Krist”.
Izraelova povijest daje mnoga razjašnjenja pa i odgovara na pitanje od kuda toliko mnogo kršćanskih “crkava” ili zajednica ili kako bi državna religija rekla – sekti. Odgovor je u Izraelu. Nakon konačnog povratka iz Babilonskog ropstva, kada se Izrael donekle smirio, unutar njega su postojale mnoge židovske sljedbe ili sekte, čak se u početcima i kršćane nazivalo židovskom sljedbom ili ti sektom. Danas nam je možda najpoznatija Esenska sljedba. Sljedbe su bile više ili manje ekskluzivističke, a državna vjera ih je jednako kao i kod nas danas, gledala s “visoka” kao svoju nestašnu dječicu.
Osobna korist od Kristove svećeničke službe ili samo korist Crkvene zajednice?
Među vodećim ekskluzivistima se svakako nalazi rimokatolička Crkva. Ona spasenje vezuje uz dioništvo pojedinca u sakramentima koje po Kristovo vlasti osiguravaju i daju službenici iste.
Suština tog viđenja je u tome da sama sredstva pobožnosti-sakramenti, koje čine valjanima ovlašteni službenici Crkve, imaju u sebi mističnu snagu po kojoj vjernik konkretno i doslovno uzimajući ih prima Kristovu milost tj. dar spasenja. Zasigurno da bi se moglo i drukčije tumačiti no i sama Crkva je kroz svoju povijest iznjedrila razna intelektualistička tumačenja koja “tjeraju mak na konac”, ali mada pristupaju iz drugih kuteva nikada ne odstupaju od temeljne ekskluzivističke zamisli (pa čak i nakon II. V.Koncila, koji je to sve samo zapakirao u “prihvatljivije” ruho).
S druge strane Pismo donosi izičaje kao: “Tko god zazove ime Isusa Krista biti će spašen..” i “Vjera tvoja pomože ti..” Naglašen je individualni odnos čovjeka i Boga te okupljanje u Crkvu takvih osoba. U Pismima se pohvaljuju “oni koji provjeravaju u Pismu ono što su slušali “ od apostola. Apostoli se nisu ljutili što je “puk” provjeravao njihovu pouku, dapače takvo ponašanje bilo je odraz ”plemenitosti”.
Rimokatolička vizija pristupanja Bogu temelji se na preciznosti forme i ovlaštenosti od strane hijerarhije onih koji formu provode. Tada ukoliko je sve “uredno” može se primati od Boga dar milosti, ali ne odvojeno od doslovnog konzumiranja Krista u prilikama kruha i vina.(objašnjavati Kristovu prisutnost pod tim prilikama značilo bi ulaziti u dubioze koje bi zahtjevale čitav raspoloživi prostor te bi ipak na kraju ostavile čitatelja zbunjenim).
Rimokatolička teologija je proglasila vjeru, našom “vjerom”. Nečim što bi odgovaralo pojmu naša religija. Stoga ne treba čuditi što se danas dok traje formiranje Ustava EU pod pojmom kršćanstvo ustvari misli na rimokatoličanstvo dok se u nas u Hrvatskoj taj pojam “naše vjere” veže uz “našu hrvatsku vjeru”. Naglašen je kolektivni pristup vjeri u Boga. Puk kaže da vjeruje, vjeru iskazuje obilježavanjem vjersko-državnih blagdana, a svećenici rješavaju njegov odnos s Bogom, dok se teolozi bave rješavanjem onoga što “mi” vjerujemo. A što bi to bilo opet treba pitati teologe (ali tu se uglavnom misli na biskupe, mada bi čitavo mnoštvo potisnutih katoličkih intelektualaca sigurno dalo razumnija objašnjenja). Tako je laički puk ustvari svoj odnos s Bogom, za koji Pismo kaže da je presudan, jer “svakome se ima pojaviti pred sudom Kristovim”, povjerio nekakvim stručnim službama za odnose s Bogom tj. svećenstvu. Tako ispada da postoje službe koje razmišljaju i ostvaruju odnos s Bogom za sve druge pučane, koji uglavnom nemaju pojma o čemu se tu zapravo radi. Cijeli precizni sustav odnosa s Bogom je izgrađen i “ima netko tko misli o tome”. Razdvajanje od laika često se doživljava normalnim jer ono nije fizičko pa ni misaono već je ustanovljeno kroz samu srž tog i takvog sustava pristupa Bogu kroz Crkvu. U tom sustavu sve baš savršeno i klapa kroz podjeljene uloge u poslu održavanja sustava. Tu se mislilo o svemu pa se čak i u slučaju kad netko ne bi dolazio u Crkvu pojesti Kristovo tijelo i popiti krv te ne bi bio moralan čovjek ne treba zabrinjavati, jer postoji cijeli sustav onih koji će se moliti za njega po njegovoj smrti te će prebacivati s računa svetaca na njegov račun i ako bude dosta upornosti, postoji velika mogućnost da se za takovog ipak isposluje prebacivanje iz čistilišta u raj.
U nekim periodima povijesti u tom poslu je novac igrao presudnu uzlogu, jer se mise zadušnice trebalo platiti i sl. Međutim, ni siromašni nisu baš toliko ugroženi, jer zasigurno među mnogim redovnicama postoji neka koja se moli i za duše takvih.
U tom metežu spekulacija i teških filozofsko-politološko-teoloških nadmudrivanja nekako iz vida izmiče činjenica Božjih deset Zapovijedi. Vrijedi li sve to, svi ti zagovori, sav taj autoritet ako se Božji Zakon promijeni kako bi odgovarao političkom trenutku? U čemu je tu trpljenje? Isus je trpio baš iz razloga što nije ulazio u političke dogovore sa vjersko-političkim vođama onog Izraela. Oni bi se sigurno nagodili s Njim. Isus ipak ne odstupa od “svake Riječi koja izlazi iz Božjih usta”.
Mijenjanje Riječi od strane onih koji “proširuju svoje zapise i vole prva mjesta u sinagogama” nije novost u današnje vrijeme. Promijeniti Božju poruku kako bi ona bila usklađena s političkim prilikama “stara je mudrost”, jer se tako stječe premoćni utjecaj na mnoštvo, koje je istini za volju sklono prije vjerovati u laži nego u “tvrdu besjedu”. Vjerski-politički sustav kojeg nazivamo rimokatoličkom Crkvom je savršen odgovor na čovjekovu po grijehu nasljeđenu sklonost izbjegavanja suočenja s Bogom koji ipak ljude ne gleda kao na šumu, već kao na zasebna stabla.
Bog je ipak sveprisutan i ako je novi Zavjet nešto promijenio u odnosu na stari promijenio je način na koji se pistupa Bogu, te kao što je to Isus rekao: “Bogu se nećete klanjati ni na ovom brdu ni u Jeruzalemu, Bog je duh i tko mu se klanja treba mu se klanjati duhom i istinom”.
Izaija 56,1. kaže da je nužno “održati pravdu i raditi što je pravo, jer je Božje spasenje pri ruci, a Božja će se pravednost uskoro pokazati”.
Ima li većeg mjerila za balansiranje u pravednosti od Božjeg Zakona?
Ukoliko su neke Zapovijedi uklonjene ili izmjenjene, možemo li govoriti o nepravednosti?
Duboko u srži svih ideologija i religija koje su pokušale osvojiti svijet ne bi li samo jedna vlast -imperija vladala, bila je želja za postizanjem savršenog društva koje bi odlikovalo mirom i sigurnošću. Taj plemeniti cilj opravdavao je neplemenita sredstva. Međutim, iz pravog kuta gledišta, a to je onaj koji zbivanja promatra u kontekstu sukoba Satana s Bogom čak ni ti “plemeniti” ciljevi nisu baš tako plemeniti, jer imaju za svoj pravi cilj izgradnju dobre i pravedne države koja je neovisna od Božje vladavine. To je Sotonin cilj od početka njegove pobune protiv Boga. On hoće dokazati kako je moguće napraviti savršeno “kraljevstvo” pa makar se ono i zvalo “Božjim”, ali koje bi bilo utemeljeno na nekim novim zakonima, a ne na Božjem Zakonu. Na 85. stranici Vaše knjige iznostite zanimljive činjenice o cilju Crkve koje se mogu sažeti pod jedno: uspostaviti političko-vjersku vlast utemeljenu na promijenjenom Božjem Zakonu. Kao što je na toj stranici nadalje rečeno: “ I mi, baš mi više nego itko, gajimo kult čovjeka.”, nalazi se u neodoljivoj usporedbi sa tekstom na stranici 91. gdje kaže za New Age: ..”predstavlja inicijaciju čovjeka u novi poredak u kojem je čovjek bog...” i nadalje “..vlast zakona..”.
Očito je kako se globalna religija nameće kao cilj mnogih utjecaja. I svi oni imaju moralno-etički Ustav koji se temelji na nekakvom zakonu. Zašto ne na originalnom Božjem Zakonu iz Biblije?
To planetarno društvo je uzrokom svjetskog rata za globalnu prevlast koji već naveliko traje.
Crkva u tome vidi ostvarenje punine “rasta u Krista” cijelog Njegovog tijela na Zemlji tj. trenutak uspostavljanja Božjega kraljevstva na Zemlji. Ali, nije je li ta cijela ideja o Kristovoj svećeničkoj ulozi po Crkvi utemeljena na pogrešnim temeljima? Nauka o transupstancijaciji polazi od neprihvatljive teze “pretvorbe” koja me podsjeća na “stvaranje iz ničega”. Međutim, Krist je “rođen, a ne stvoren”. Kristu je Marija bila majka, a ne inkubator! On koji je rođen kao čovjek nije stvoren iz ničega. Otac mu je Bog koji je “dao” sjeme Duha Svetoga, a majka mu je žena koja je dala sve što ženska utroba može pružiti. Po meni u tom jedinstvenom i neponovljivom događaju očitovala se “tajna pobožnosti”, a ne u promijeni supstancije. Čini mi se kako ukoliko dublje sagledamo tu temeljnu nauku koja po euharistiji “ostvaruje Crkvu” možemo vidjeti zastrašujuće “čovještvo” iste koja tvrdi da se Krista ponovno stvara po riječi i ruci svećenika koji je sam Kristov posrednik. Zašto bi Krist tako umnažao sebe? Prisutnost supstancije značila bi genetsku promijenu te bi genetičkim inženjeringom bilo moguće proizvesti Krista zbog posjedovanja Njegovog genetskog zapisa. Ukoliko negiramo takvo objašnjenje ulazimo u potupunu relativizaciju stavrnosti, jer kad se kaže kako je “to tamo, ali se ne vidi tako” tu se radi o relativiziranju koje je također jedan od obilježja New Age-a. Oni isto relativiziraju pojmove bog, satan i grijeh tvrdeći da su oni plod čovjekovog nazivanja nekih stvari , a ne sama bit tih stvari. Humanizam bio on sekularnog ili vjerskog karaktera kako je ranije točno rečeno “gaji kult čovjeka”. Taj čovjek koji bi po stremljenju Crkve trebao biti sastavljen od svih ljudi na Zemlji i koji bi predstavljao Kristovo tijelo na Zemlji i ostvario Kristovu vlast na Zemlji bi li on – taj čovjek – bio poslušan Božjem Ustavu tj. Božjem Zakonu? Zakone piše vlast, a pokoravanje zakonima izraz je poštivanja vlasti koja ih je propisala. Da li je “čovjek” kojega Crkva gradi poslušan Nebeskoj vlasti? Bog je po Izaiji rekao: “milija mi je poslušnost od žrtve”!
Je li tajna Krista u Njegovom mesu ili u Njegovoj poslušnosti Ocu? Tajna je u Njegovom karakteru.
Nakon što je Krist izgovorio riječi: “ovo je tijelo moje...”, u daljnjem tekstu također kaže: “tijelo ne koristi ništa..”. Traba li stoga biti toliko doslovan u tumačenju tih riječi? Nije li jednostavnije tumačiti Kristove riječi u kontekstu praznika na koji su rečene, Pashe! Krist je sebe pokazao kao “Pashalno janje”, te je to uskladu s riječima Ivana krstitelja: “Evo jaganjca Božjega koji uzima grijehe svijeta!” Ove riječi ukazuju na cilj Kristove žrtve: uzeti grijehe. Cilj nije bio prinjeti sebe kao žrtvu pred Bogom, već kao po Božjoj volji uzeti grijehe tj. neposlušnost svijeta na sebe i pobijediti tuđe grijehe u svom Tijelu i očistiti ih istjecanjem svoje krvi u zemlju kraj križa. Bogu je bila ugodna Kristova poslušnost, a ne žrtvovanje. Žrtvovanje je bilo radi nas griješnika, a ne radi Boga. Boga Oca nije trebalo udobrovoljiti žrtvom, već je cijelo božanstvo (Otac,Sin i Duh) osmislilo i izvršilo plan oslobađanja čovjeka kao pojedinca od konkretne krivnje zbog grijeha tj. zbog neposlušnosti koja je uzrokovana pobunom protiv Božje vladavine. Pobuna je još uvjek na snazi mada je Sotona “svezan”, jer ga mnogi “odvezuju” svojim pridruživanjem u ustanku protiv Neba.
Utemeljenost na stijeni.
Opstojnost Crkve kao one koja je izgrađena na stijeni ipak nije garancija da se ono što je na stijeni sagrađeno ne može iskvariti. Isus je u Mat 21,13. rekao za Božji Hram u Jeruzalemu: “Kuća moja”, ali nastavlja dalje:”vi načiniste od nje špilju razbojničku”. I Jeruzalemski Hram je bio izgrađen na stijeni te je od Boga imao određenu ulogu i vrijeme trajanja. Međutim, ljudi kojima se Isus obraća su u tom Božjem Hramu radili bezbožne stvari. Paralelno s bezbožnim radnjama nužno ide i promijena teologoje u istom pravcu. Isus ih je (ranije navedeno) opominjao i u tom pogledu izmjene tj.”dokidanja Božje zapovijedi”.
Isus ih je u tom navratu kada je izgovorio ranije navedeno čak i istjerao iz Hrama, ali oni su se po njegovom odlasku ponovno vratili. Trebala je doći Rimska vojska 70. god. i porušiti ga kako bi oni prestali sa svojim zabludama u Hramu. Opstojnost je nešto što treba trajati “do vrata pakla” i pobijediti i na tim vratima. Stoga se prava opstojnost može mjeriti tek nakon bitke protiv “paklenih vrata”, da se tako izrazim, a nikako prije, jer nadalje je pisano da će se u onaj “Dan svačije djelo okušati vatrom te će vatra pokazati od čega se gradilo” i nadalje kaže Isus: “Nisam došao promijeniti Zakon i proroke....i tko promijeni i najmanju titlu iz Zakona i tako naučava ljude biti će najmanji u Kraljvstvu Božjem”.
Isus je riječima:”vi načiniste od nje” razotkrio mogućnost čovjekovog iskrivljenja Božje namjere za njega, jer mudrost je ljudska ustvari đavolska. A Đavao je kao Svjetlonoša bio taj koji je iskrivljavao svjetlost koju je prenosio od Boga k stvorenjima. Stoga ne začuđuje mogućnost da se “anđeli tame prerušavaju u anđele svjetla”. Kako prepoznati kome se iskazuje bogoslužba? Nisu li deset Zapovijedi onakve kakve ih nalazimo u originalnoj verziji otkrivale tko stoji iza njih jer kad kaže: “JA sam Bog tvoj koji sam te izbavio iz zemlje Egipatske, iz kuće ropstva, nemoj imati drugih bogova pored mene ......ne pravi sebi lika rezana...ne uzimaj uzalud moje ime....sjeti se mojega počinka u sedmi dan....poštuj oca i majku.....ne ubij....ne čini preljuba....ne ukradi.....ne svedoči lažno...ne poželi tuđe; Bog kroz te riječi definira i sebe u odnosu na one koje je izbavio. A što je narod napravio ne dugo nakon što je Mojsije izbivao na brdu? Napravili su “tele” tj. kip teleta, obložili ga u zlato kako bi imali osjećaj uzvišenosti te su izmislili novo bogoslužje za tog boga kojega su doduše nazvali: “ovo je bog koji nas je izveo iz zemlje Egipatske..... ne znamo što bi od onog Mojsija”.
Da li je dovoljno reći za nešto: “ovo je bog moj” da bi to zaista bilo bogom i da bi zaista Bog pristao na novoizmišljeni način bogoštovlja koji ide ruku pod ruku s tim novim bogom? Nije li i Kain mislio kako će Bog prihvatiti “trud njegovih ruku”, međutim, On to nije, jer je točno propisao kako izgleda ona žrtva koja mu je prihvatljiva te je Abel bio od Boga blagoslovljenim zbog svoje poslušnosti u načinu na koji je prineo žrtvu.
Može li euharistijska žrtva kada bi i bila pravi način pristupa Kristovoj žrtvi na križu biti Bogu ugodna ukoliko se prinosi uz svjesno nepoštivanje četvrte i druge Zapovijedi?
Neće li nečisto kada dodirne čisto prouzročiti zaprljanje i čistog?
Ima li drugog načina za raspoznavanje pravog Boga od bogova osim po Božjem Zakonu? Jer kada prizivamo Isusovo ime, kojega Isusa prizivamo? Onoga koji je rekao da “nije došao promijeniti Zakon” ili onoga koji je rekao da jeste? Onoga koji je poticao na štovanje umrlih pravednika ili onoga koji nije poticao na zazivanje umrlih, jer je u propisima “Starog zavjeta” određeno da se ima pogubiti onaj tko “pita mrtve”? Nije li Šaul kada je bio odbačen od Boga otišao da mu zazivač dozove “mrtvog proroka”, i zaista Šaul je razgovarao s prikazom, ali je i dalje ostao prokletim od Boga te je s tim činom samo potvrdio svoje nevjerstvo.
Ima još mnogo primjera u Pismu koje treba čitati, jer su napisani ”nama za pouku “.
Možda, je najbitnije napisano u Hebrejima kada na nekoliko mjesta kaže za razliku između Starog i Novog Saveza: “sklopit ću s njima savez.... stavit ću svoje Zakone u srce njihovo “ Tu se vidi kako razlika između dva Saveza nije u Zakonu već u mjestu na kojem se Zakon nalazi! U Starom Savezu Zakon se nalazio kao “slovo” na kamenu (stijeni) tj. na papiru, dok se u Novom nalazi “upisan na srce duhom Božjim”. Isti je Zakon, ali poslušnost je darovana onima koji “zazivaju ime”, jer je obećano u poslanici Titu 2,14: “...da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi...”.
Možda, budem u nastavku pisao o poslanici Hebrejima koja je principom antiteze iskorištena u pogrešnu svrhu dokazivanja prekida sa Starim Zakonom................................
Stoga bi s tim riječima okončao ovo moje prvo pismo i s isprikom ukoliko nisam bio dovoljno taktičan u iznošenju mojih stavova, ali obećajem biti isto toliko otvoren prihvatiti Vaše stavove koliko sam bio slobodan u mojima.