Tu je da pišem kada sam sretna. Dakle, evo realnosti. (promjena)
Buđenje u 12 sati, okret i prođe jedan dan, tri, sedam. Iskoristiti dan uz stalna zvanja, potrebne komunikacije i neizbježne boravične strahove. Strah od osobe; promjene raspoloženja i neprestanog spuštanja. Da, bliska. Nema lijepog.
Kako se opustiti uz strah, kako željeti, kako ispuniti?
Okruženje me činilo takvom da sam prestala gledati; na pjesme koje znam, oni nisu znali. Na knjigu, oni ne čitaju. Tema, ma nebi oni o tome.
Sjednem i počnem tražiti prijatelja preko riječi. Nađem ih i poželim reći: "Želim te za prijatelja. Hoćeš?" :)

Pažnju mi je odvukla zadnja stranica, čiste bijele, pa sam napisala PA ODLUČI (s veoma lijepim uskličnikom) i vratila se tekstu, pa zamjetila medu i podebljala ga olovkom. Patka i miš ostaju normalni, ipak se medo smije, pa potvrđuje zašto pišem samo sretna.

Izađem iz ružnog i onda napadnu, upravo ono malo, koje volim. Razlog, pa prolaze.
DA!

Pokloniti ću nekome plavi papir. Onda će povezati slike s pričom.

"Za čime tuguješ?" Pitao me gospodin kojeg sam smatrala simpatičnim iako nikad nismo zapravo porazgovarali; i odvratno se nasmije.
"Zašto si se tako zacrnila?"
Pogledam ga, nasmijem se na onaj način na koji to učestalo radim i opet požalim. (Kao što to učestalo radim.)
Osmjeh može biti odbojan.

Pojačam glazbu da ne čujem tupu tišinu.
"Sve je bolje od tišine koja grize."

Što je ispalo; povezana cjelina s upadima, nedefinirane emocije, nekoliko prošaranih stranica, tekst prepisan iz bilježnice i nada da netko na kraju kaže : "E baš to!"