nedjelja, 23.11.2008.

~Close my eyes and hold me tight~

Modernizirane lutkice napadaju.Tisućiti nastavak.
Klonirane fikcije.

Male.Ružne.Frljave.Bolesne.Slijepe.Deformirane.
Skaču.Pjevaju.Urliču.Kokodaču.Zlobno se smiju.

A ja?NE MOGU SPAVATI.
Šutim.Grčim se,no uspješno šutim.
Postala sam dostojna šutnje.

"Ne spuštaj se na njihovu razinu."
(ponavljam si poput otrcane molitve izgubljenog značenja.)


No,porivi me vode da ih podignem visoko,do Nebesa,a zatim srušim u Ponor,i niže nego same mogu pasti.



PRETVARAJMO SE.
22:38 | Komentari (7) | Print | ^ |

petak, 07.11.2008.

°Vosak svijeće koju više nitko neće ugasiti°

Fališ mi.
Ono staro nevino neiskvareno biće sjajnih očiju koje je disalo punim plućima i govorilo da se valja boriti do samog kraja....
Fale mi one male stvari.
Razgovori.Zagrljaj.Kava.Trosatna brbljanja u telefonsku slušalicu.Izlazak.Smijeh.Duge šetnje.
I tvoje oči.Dugo ih nisam vidjela.
Gdje sam ja?Gdje si ti?Gdje smo svi nestali?
Vjerovala sam da ćemo jednom odrasti,prerasti i da će sve to proći.
No,u međuvremenu su čitavom palačom mojih želja prostrli sagove,krvavo crvene(tvoje najdraže) boje,jer očito su nas cijelo ovo vrijeme naši vlastiti koraci plašili.
Crveni sagovi,posvuda,boja koja vrijeđa,bešumni koraci i još slijepih boja koje nisam mogla razaznati.
Ne,doista,bojala sam se.I uvijek sam tako govorila,sjećaš se?
Strah?
Ne znam što je.
To je kao kad osjetiš da umireš.Ili nestaješ.I kao da ti oči skliznu s lica,a ruke ti postaju kao nečije tuđe,k tome,srce u tebi kuca kao da će svakog trena iskočiti.
Sa svih strana osjećaš kao da te dijelovi tijela napuštaju.
Strah te,zar ne?
I tada moraš misliti na nešto,moraš se sklupčati bolno i uhvatiti se za bilo kakvu misao,jer,naravno,sve će to proći za nekoliko trenutaka,i opet će sve biti dobro.
A onda spoznaš UŽAS.
Shvatiš da više nema misli,nigdje u tebi,niti jedne jedine misli,tek osjećaji.
Najjači od svih je paklena groznica i jedan ugriz,demon što izgriza i komada.
Ostatak svih ostataka.Pomućen um.Izgubljena duša.
Obamrlost koju odaje tvoja vanjština skriva neobuzdani kaos u tebi.
Tko je kriv?
Prestani sa sebičnošću.
U određenom trenutku osjetiš kako ti u glavi prsne mjehurić praznine.
Nevidljiva i neizreciva bol,koja te tjera na nestajanje.
Čini ti se kao da izlaziš iz vlastite glave i tijela,i flegmatično promatraš cijelu tu predstavu,tu ironičnu paradu gluposti istodobno u radnji kao glumac,i izvan nje,kao gledatelj.

I puklo je.


"I često se tako dogodi da gradiš velike priče,i godinama možeš u njih vjerovati,koliko god one bile sulude i nevjerojatne,nosiš ih sa sobom i ne odvajaš se od njih.
Čak si zbog toga i sretan.SRETAN.
I moglo bi to trajati vječno.A onda jednoga dana,nešto se slomi u samom srcu te velike i iznimne umotvorine,krhhhhhh,i bez ikakva razloga,iznenada se slomi i ti ostaješ sav zbunjen,ne shvaćajući kako to da tu prekrasnu priču više ne nosiš u sebi,već da ju imaš pred sobom.Kao ludilo nekog drugog,a taj drugi si ti.
Ponekad je dovoljno tako malo.Pa čak i jedno jedino pitanje što se nazire u daljini.Dovoljno je i to."


Image and video hosting by TinyPic

Nestala je poput vala,samo ljepšeg od drugih...
11:41 | Komentari (2) | Print | ^ |

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.