Fališ mi.
Ono staro nevino neiskvareno biće sjajnih očiju koje je disalo punim plućima i govorilo da se valja boriti do samog kraja....
Fale mi one male stvari.
Razgovori.Zagrljaj.Kava.Trosatna brbljanja u telefonsku slušalicu.Izlazak.Smijeh.Duge šetnje.
I tvoje oči.Dugo ih nisam vidjela.
Gdje sam ja?Gdje si ti?Gdje smo svi nestali?
Vjerovala sam da ćemo jednom odrasti,prerasti i da će sve to proći.
No,u međuvremenu su čitavom palačom mojih želja prostrli sagove,krvavo crvene(tvoje najdraže) boje,jer očito su nas cijelo ovo vrijeme naši vlastiti koraci plašili.
Crveni sagovi,posvuda,boja koja vrijeđa,bešumni koraci i još slijepih boja koje nisam mogla razaznati.
Ne,doista,bojala sam se.I uvijek sam tako govorila,sjećaš se?
Strah?
Ne znam što je.
To je kao kad osjetiš da umireš.Ili nestaješ.I kao da ti oči skliznu s lica,a ruke ti postaju kao nečije tuđe,k tome,srce u tebi kuca kao da će svakog trena iskočiti.
Sa svih strana osjećaš kao da te dijelovi tijela napuštaju.
Strah te,zar ne?
I tada moraš misliti na nešto,moraš se sklupčati bolno i uhvatiti se za bilo kakvu misao,jer,naravno,sve će to proći za nekoliko trenutaka,i opet će sve biti dobro.
A onda spoznaš UŽAS.
Shvatiš da više nema misli,nigdje u tebi,niti jedne jedine misli,tek osjećaji.
Najjači od svih je paklena groznica i jedan ugriz,demon što izgriza i komada.
Ostatak svih ostataka.Pomućen um.Izgubljena duša.
Obamrlost koju odaje tvoja vanjština skriva neobuzdani kaos u tebi.
Tko je kriv?
Prestani sa sebičnošću.
U određenom trenutku osjetiš kako ti u glavi prsne mjehurić praznine.
Nevidljiva i neizreciva bol,koja te tjera na nestajanje.
Čini ti se kao da izlaziš iz vlastite glave i tijela,i flegmatično promatraš cijelu tu predstavu,tu ironičnu paradu gluposti istodobno u radnji kao glumac,i izvan nje,kao gledatelj.
I puklo je.