ponedjeljak, 21.01.2008.
MARTIN LUTHER KING'S DAY: Bulls (16-23) go to 3-0 vs. Pistons (29-12) this season...
S VRHA MOSORA: ZORAN SLAVNIĆ a.k.a. MOKA, NEKAD NAJBOLJI EUROPSKI PLAYMAKER,TRENER ŠIBENKE I JUGOPLASTIKE I PRVI SELEKTOR REPREZENTACIJE SRBIJE
Aco, zašto mi se ne javljaš?
Smeta li vam zafrkancija na vaš račun: Moka Slavnić ušao je u povijest srbijanske košarke kao jedini selektor koji na službenim utakmicama nije zabilježio nijednu pobjedu!
- Dobro zezanje mi nikad ne smeta. Na moj račun pogotovo. Ali, to što ste čuli je glupost. Naime, ja sam prvi selektor košarkaške reprezentacije Srbije! Otkad je Srbija samostalna država, nitko nije vodio našu reprezentaciju osim mene...
Činjenica je da se reprezentacija Srbije, pod vašim vodstvom, vratila s Eurobasketa u Španjolskoj već nakon prvog kruga, bez ijedne pobjede...
- To je istina. Doživjeli smo rezultatski neuspjeh, ali ja sam i prije početka Europskog prvenstva bio svjestan da je s tako mladom reprezentacijom moguć neuspjeh. To sam i izjavljivao. Nisam odstupio od jedinog ispravnog puta: selekcionirao sam najperspektivnije igrače koje imamo, s njima krenuo u Europu! Nismo uspjeli, ja se ne kajem što sam tako odlučio. Oni su budućnost naše košarke, put koji sam izabrao je jedini mogući ispravan košarkaški put. Druga je stvar što je predsjednik Košarkaškog saveza Srbije, moj dvostruki kum Dragan Kapičić, s kojim godinama nisam u nikakvim odnosima, s kojim sam se mirno razdužio, kao Česi i Slovaci, odustao od dogovorenog i zacrtanog puta...
...Smijenjeni ste, novi selektor je postao Dušan Ivković!
- Da! Ja sam primjer kako revolucija jede svoju djecu. Umjesto da uživam plodove superhrabre odluke da na Eurobasket krenem s mladim lavovima, koji će sigurno dokazati na idućim natjecanjima, te plodove će ubrati Dušan Ivković. Jednako kao prije dvadeset godina kad je uskočio za selektora reprezentacije Jugoslavije koju je selekcionirao košarkaški genije Krešimir Ćosić. U čemu sam, to s ponosom ističem, i ja sudjelovao...
Koliko znam, Krešo Ćosić tad vas je zamolio da mu kažete koga u srbijanskoj košarci vidite kao vrlo perspektivne igrače!
- Zvao me je i kazao doslovno ovo: „Care, ja znam na koje mlade igrače iz Hrvatske mogu računati. Ajde, vidi šta perspektivnoga ima u Srbiji!“ To sam učinio...
...I preporučili mu Divca, Đorđevića, Paspalja...
- Sad se neću busati u prsa i govoriti kako sam bio vidovit. Ali ću kazati ono što je istina: znam košarkaško znanje! Znam košarku. I zato tvrdim da je danas u košarci, u svim državama bivše Jugoslavije, a slobodno mogu kazati i u Europi, malo košarkaških znalaca u ulozi trenera...
...Ni vi kao trener niste dostigli vašu igračku slavu...
- Kad sam završio zaista uspješnu i trofejnu karijeru kazao sam: „Bože, daj mi kao treneru barem deset posto od onoga što si mi dao kao igraču!“ I Bog me poslušao...
Sa Šibenikom u srcu
Zašto onda od Boga niste tražili veći postotak?
- U pravu ste, da sam ga zamolio bilo koji postotak, dao bi mi ga. Kao trener ostvario sam svoj najveći san: bio sam selektor reprezentacije svoje države! Istina, taj san mi je bio malo košmaran, ali ponosim se što sam prvi košarkaški selektor u povijesti samostalne Srbije. I ponosim se onim što sam učinio kao trener...
...U Šibeniku i Splitu!
- Svugdje. A Šibenik i Split su posebno mjesto u mojem trenerskom životu. I životu uopće. S tim da imam različit odnos prema ta dva divna grada. U Šibeniku su me svi voljeli, Splitu sam trebao. Na Gripama, gdje i danas imam prave prijatelje, sam odradio posao, sve ono što sam obećao sam i učinio. I više od toga. Ali, Split me nikad nije primio tako otvorenog srca kao Šibenik. Nosim ga u srcu. Ljubav između mene i Šibenika je bila velika obostrana ljubav. Snažna ljubav. Iskrena ljubav. U Šibeniku mi je bilo predivno. Tamo su mi dali ljubav, mislim da sam i ja njima dao mnogo. I to me čini sretnim...
Čuo sam kako ste kazali da ste tužni što vas nitko od Šibenčana nije došao vidjeti u Zadar, kad ste tamo prije nekoliko godina, kao trener Atlasa, igrali europsku utakmicu...
- Da, to me zaboljelo. Kao da su se Šibenčani plašili da im tko ne bi zamjerio što su došli vidjeti svoga Moku u Zadar. Kazao sam tad u šali: „Šibenčani, Tuđman je umro, nemate se više razloga plašiti da ćete se susresti s nekim iz Srbije!“
Zadrani su vas dočekali velikim pljeskom...
- To mi je bilo neočekivano, zahvalan sam Zadranima zbog toga. Naježio sam se od toga pljeska. Ali, Zadrani su me, i dok sam igrao, cijenili...
... Koliko se sjećam onda su vas vrijeđali s tribina...
- Kad sam u Jazinama igrao za Zvezdu svašta su mi vikali: srpska svinjo, cigane, beogradski majmune... A kad bi utakmica završila, kad bi se spustio košarkaški zastor, prilazili su mi i govorili: bravo majstore!
Uzor: Pino Giergia!
Jedan Zadranin bio je vaš jedini košarkaški idol, uzor!
- Da, to je legendarni Pino Giergia. Bio je svjetski playmaker. Zbog dva YU sportaša hiljade, hiljade djece počeli su igrati košarku i nogomet. Jedan je zadarski Pino, a drugi nogometaš Dragoslav Šekularac. Dva sportska čarobnjaka. Eto, ja opet hvalim Pina, učinio sam to tko zna koliko puta, a on o meni nikad nije kazao lijepu riječ...
IMA JOŠ - DUNKS OVER THE DEFENDER (THE REST): Here are the dunks I left out of the countdown. The last dunk is amazing but the defender fell down, so it isn't as nice.
NBA FINALS 1996. - BULLS vs SONICS, GAME III
EUROLEAGUE WATCH: ANSU SESAY
EUROLEAGUE NEWS 21-01-2008
EUROLEAGUE NEWS 20-01-2008
JOE SMITH MIX
Ja sam svjedok da vas Giuseppe Giergia cijeni kao velikog košarkaša!
- On je narcisoidan čovjek, takvima hvaljenje drugih nije baš navika. Ali ja ga zaista cijenim kao svjetsku klasu. Nego, kako se podnose u istom klubu dva narcisoidna čovjeka – Pino i Aco Petrović?
Ne znam da su narcisoidni, ali znam da su vrlo uspješni i da Zadar ove sezone igra odlično!
- Što, ne znate da su Pino i Aco narcisoidni!? OK, ne date na svoje susjede. Imate pravo. Ali, morate znati da obojicu poštujem!
Znam za Pina, nisam znao za Acu...
- Aco Petrović je danas, uvažavajući sve hrvatske trenere, posebno Jasmina Repešu i Nevena Spahiju, za mene najbolji hrvatski trener. Drago mi je da je na klupi Zadra, da baš u Jazinama dokaže Ciboni kako prevaga nisu igrači nego baš treneri. Aco je broj jedan. U brzini razmišljanja, kreativnosti, pravim potezima s klupe... Smijem li nešto poručiti Aci?
Tko vam brani, izvol'te!
- Aco, bili smo vrlo bliski, što je reći da se odavno ne javljaš!? Mogu i tebi kazati ono što i mojim Šibenčanima... Da, da, to vrijedi i za tebe, i ti si Šibenčanin: Franjo Tuđman je umro, slobodno i bez straha možeš mi se javiti u Beograd!
Veliki trener Novosel
Znate onu priču: veliki igrač ne mora biti veliki trener!
- Točno. Niti svaki veliki igrač mora postati veliki trener, niti netko tko nije bio veliki igrač nema šanse postati veliki trener. Ali, taj, tko nije bio veliki igrač, mora biti pametan čovjek da uspije kao trener. Tko mi sad od takvih pada na pamet... Aha, Jose Mourinho i Rafa Benitez. Siguran sam da su obojica u školi bili oslobođeni tjelesnog odgoja, ali su kao pametni ljudi uspjeli na trenerskoj klupi. Kod nas i kod nas je sasvim druga pjesma...
Koja?
- Znam da pravu šansu ne dobivaju pravi. Nego oni koji zadovoljavaju ukuse predsjednika, klupskih gazda... Obično najviše šansi imaju ulizice. Što si blesaviji i manje znaš, imaš više šansi proći kod tih koji su jednako tako blesavi i jednako malo znaju. Znanje svima smeta. Kad ti netko kaže da si inteligentan, promoćuran, kreativan, vispren, pametan, to ti mora goditi. Ali, odmah si osuđen na neuspjeh. Nećeš ni dobiti šansu baš zato što si takav. To je naša sudbina! Ne samo u košarci, nego u sportu uopće. I ne samo u sportu...Sve se oprašta osim uspjeha. Biti uspješan znači navući na sebe bijes, ljubomoru, zavist... Nevjerojatno, ali istinito!
Mislite li još uvijek da je Mirko Novosel najveći košarkaški trener bivše Jugoslavije?
- Da! Mirko je najveći. Osvajao je olimpijska, svjetska i europska zlata i srebra, činio je to s tri različite generacije. On je najzaslužniji što smo počeli osvajati zlatne medalje, što smo godinama „ubijali“ dotad nedodirljivi SSSR. Rusi su od nas umirali od straha. Mirko nam nije gušio individualnost, puštao nas je da igramo, nije nas tlačio nekakvom šah-košarkom. Učio nas je igrati se i pobjeđivati. To mi je savršeno odgovaralo.
Broj jedan: Krešo Ćosić!
Ne mogu ne spomenuti Dražena Petrovića...
- Samo me nemojte pitati jesam li ga ja stvorio!? Ne! Stvorili su ga otac Jole i majka Biserka. Kad sam došao na Baldekin vidio sam da je to košarkaško čudo od talenta, uveo sam ga u prvu momčad s 14,5 godina! Ostalo sve znate...
A Toni Kukoč i Dino Rađa? Koliko su oni vaši...
- Ne volim te priče. Rekli su mi da je Toni mršav, fizički slab, da ima ruku i ima mota, ali ne može onako mek i tanak u prvoligašku konkurenciju. Za Dina su govorili da ima velike guzice i da je spor. E, ali ja sam u njima odmah vidio NBA potencijal. I dao sam im pravu šansu i pravu minutažu u prvoj momčadi Jugoplastike. Znate što je dalje bilo...
Stalno, u svakoj prilici ističete: Krešimir Ćosić bio je za sve europske košarkaše svih vremena profesor doktor!
- To je istina. Bio je čudo od igrača i čudo od čovjeka. Bio je naš neprikosnoveni komandant. Nije bio egoist. Ni na parketu ni izvan njega. Nitko nikad u Europi nije igrao košarku tako dobro kao Krešo Ćosić. Moj dragi Žila. I zato neka nitko nikoga ne uspoređuje s Krešom. Zato jer će ispasti smiješan...
Dogodine navršavate 60 godina. Je li vrijeme za početak nekakve inventure života...
- Kakva inventura!? Kad je netko ovako blesav u duši kao što sam ja, taj ne stari tako lako. Svakog rođendana kažem sam sebi: jel' moguće da imaš toliko godina!? Ja se još uvijek igram u životu i uživam u toj igri. Pa neka svatko misli što hoće...
Ne krijete da vas jedna stvar strašno nervira, žalosti...
- Da. Svjestan sam da je Jugoslavija umrla, da više nema bratstva-jedinstva. Ali, ne prihvaćam da ga nije bilo! Bilo ga je, bilo! Stvarali smo ga i mi na košarkaškom parketu. U reprezentaciji koja je cijeloj Jugoslaviji onda donosila neizmjernu radost. OK, danas se više ne volimo, ali nemojte govoriti da se nikad nismo voljeli. Jesmo!
Splitski kvartet
Splićani su uvijek davali poseban pečat reprezentaciji. Vedrinom i zafrkancijom najbliži mi je bio Rato Tvrdić. Pravi kapetan! Volim Ratu, volim i Peru Skansija, Damira Šolmana, Željka Jerkova... Taj splitski kvartet posebno cijenim. Često se sjetim svog društva iz splitskog Hotela Park gdje smo noćima pričali o svemu i svačemu. Pred očima su mi Jaman, Josip, doktor Kostiov... I cijeli tadašnji splitski sportski parlament, kako su ih u Splitu zvali. Bilo je tu filozofskih rasprava, znalo bi svanuti, a mi bismo još raspravljali o tko zna čemu. Poručujem ono što sam im već poručio: Moka Slavnić je ostao isti!
Jadranska liga
Znam da su sve glasniji oni koji ne žele regionalnu košarkašku ligu, koji tvrde da je ona ubila domaća prvenstva. Ja ne govorim da se radi o ubojstvu, ali definitivno državnim prvenstvima treba dati prioritet. Ne može se prvenstvo države strpati u dva mjeseca, a da u Italiji, Grčkoj, Španjolskoj, Turskoj, Francuskoj... u svim velikim košarkaškim državama traje od jeseni do proljeća. Jadranska liga – da! Ali, ona ne smije biti važnija od državnog prvenstva. Nema ništa slađe nego biti prvak svoje države...
MILORAD BIBIĆ a.k.a. MOSOR
SLOBODNA DALMACIJA
