Dan trinaesti 27.7.

Sinoć sam osjetila nalet energije otprilike ovakav < klub, 6 ujutro, gledamo kamo na after, muzika je još u ušima, vilica radi, svi jedva čekamo još po crtu povuć i pričamo 800 na sat >
I sad ja s takvom energijom, s takvim feelingom u tijelu, u glavi, u ušima mi bubnja, zuji, noge su nemirne, cupkam kao da držim ritam nekom technu... A zapravo sam u bolnici, među ljudima za koje sam sigurna (ok, pretpostavljam jer imam prerasude) da ne poznaju taj osjećaj vodenih izgubljenih očiju i prečestog lizanja vlastitih usana ispred kluba u zoru.
I nisam znala šta bi s tim. Istovremeno mi je bilo jako zabavno jer je to nešto što nisam osjetila-- ne pamtim otkad. A istovremeno i užasno jer sam svjesna da nit sam na drogama (barem ne onim zabavnim), nit ispred kluba, nit svira muzika, nit sam s prijateljima.
Nazvala sam Siri, ispričala joj. Ona razumije, previše puta smo zajedno bili u takvim stanjima, u te sate, s takvim mislima, istim nemirnim nogama i približno istom miligramažom supstanci u sebi.
---
Sanjala sam sulude situacije ali ništa bed ni nasilno. Budila se svaka 2 sata.
---
Jutros sam treskava. Iščekujem novu doktoricu i vizitu. Puno ljudi priča o izlasku iz bolnice. Mene strah. Čak mi je malo postalo bed kad mi dođu u posjet.
Možda bi valjalo o tome razmislit, kako kaže KA. Zašto? Šta mi to radi? Jel to stvarno bed ili nešto drugo?
---
Nova doktorica mi se čini ok. Nisam sigurna kako bi je nazvala, ali odaje mi dojam neke stamenosti. Neka bude dr. Stamena.
---
Ja se sasvim osjećam kao da trebam biti još tu. Htjela bih malo više biti sama. Razmišljati i osjećati. I dalje osjećam kao da ne osjećam ništa. Ali i to je osjećaj, zar ne?
---
Večeras idem spavati s novom dozom lijeka. Nadam se najboljem.
Današnja grupna terapija je bila dirljiva i potresna.
Ja sam tek sada nekako sigurna da sam ovdje, premda se nekad moram podsjećati da sam tu na liječenju. Jednostavno sam si preokupirala vtijeme i dane zadacima, obvezama i planovima koji su tu mogući i izvedivi, umjesto da probam naći neki svoj ritam.
I sad se osuđujem zbog toga.


Blame.
Keeps the sad game going.
It keeps stealing all your wealth -
Giving it to an imbecile with
No financial skills.
Dear one,
Wise
Up

-Hafiz

ps- struk 84, kg 65,4 (zbog bijelog kruha i nekretanja)