Dan jedanaesti, 25.7.

Noćas sam se budila.
Snovi: prijatelj koji mi je pomagao, spašavao me.
---
Kasnije smo se čuli i lijepo pričali.
---
Kroz dan me krene prat nervoza, budim se po noći nekoliko puta. Crtanje me opušta.
---
Bila sam tužna nakon što sam se čula sa svojima na video-poziv. Strah me šta će i kako biti kad izađem. Pobogu, tek sam došla. Ne dajem si odmora, nego stalno nešto MORAM. Moram se nečim zaokupiti, nešto raditi, crtati, čitati, pisati, pušiti, jesti. NEŠTO!!
Trebam si dati odmora. Dozvolit si odmor.
---
Vikendom bi mogla spavati preko dana, ali ne mogu. A nisam ni probala. Ne dajem si šansu da se odmorim.
---
Stalno nešto moram. Kao da na neki - bilo koji način moram iskoristiti ovo vrijeme u bolnici. A zašto? Da ne razmišljam o tome zašto sam tu, kako je do ovoga došlo..
Samo znam da me strah mogućnosti izlaska odavde.
Uopće ne mogu razaznati svoje osjećaje, ako ih ima.
---
Jučer sam se na terapiji malo izložila, kao da se neki mali otvor dogodio i onda sam se opet zatvorila. Kako bi se osjećala sada da nisam na lijekovima? Nemam pojma, možda ne bih ni željela znati. A možda me ne bi ni bilo tu.
Ne znam što želim. Znati kako se ZAPRAVO osjećam. Jel ovo pod lijekovima ZAPRAVO i do kud je (ili odakle) granica prave mene? Što znači "prava ja"?
Valjda sam došla tu da otkrijem.
Ne znam više ništa.
---

ALL IS WELCOME. Sve je dobrodošlo.

Bez filtera?

---
želje za sutra:
-crtati
-spavati
-čitati
obaveze za sutra:
-ništa


---
You are not one drop in the ocean
you are entire ocean in one drop