Naturaliter
ponedjeljak, 19.02.2007.
Ko se (ni)je povuk'o (magarac bio)!
Ne volim bas ovdje na svom blogu komentirati dnevnopoliticka dogadjaje, a jos manje ako je rijec o pukim prepucavanjima, jer ih uglavnom vode tamo neki stari prdonje koji ne znaju sto bi sa sobom cijeli dan i isfrustrirani sto vise ne mogu dici… 5 tona pa se idu jedan s drugim prepucavati, ali ne čine to kao sav pošten svijet u birtiji vec preko medija. A katkad i putem diplomatskih kanala. Ipak ovo s talijanskim predsjednikom Napolitanom i nasim Mesicem me bas zaintigriralo pa sam odlucio, pomno ispitavsi cijelu stvar, usporediti izjave i pokusati otkriti pobjednika u (sada vec) izgladjenom sporu.
Daklem, ajmo mi sad hladnih glava vidjet ko je sta rek'o pa cemo vidit tko je izvukao deblji a tko kraci kraj.
Napolitano je prigodom obilježavanja obljetnice fojbi izjavio kako su dramu julijsko-dalmatinskog naroda prouzročile su "slavenska krvolocna mržnja i bijes te slavenske aneksionisticke težnje, koje su prevagnule osobito u Mirovnom ugovoru 1947. i koje su poprimile zloslutne obrise etničkog čišćenja", i pritom odlikovao posljednjeg šefa policije Zadra (tijekom talijanske fasisticke okupacije, daklem odlikovani je glavom i bradom bio fasista). Sad cemo se malo vratiti unatrag pa se prisjetiti nekih povijesnih cinjenica. Primjerice da je Italija u Drugome svjetskom ratu bili fasisticka drzava, a fasizam se kao nijedna druga ideologija istaknula u mrznji, krvolocnoj mrznji. Nadalje, Italija si je u istom ratu pripojila neke hrvatske teritorije, te je uz one kojih se dokopala nakon Prvoga svjetskog rata zavladala cijelom hrvatskom obalom. Hm, a nas Napolitano nama predbacuje aneksionisticke teznje. Mesic je pak, s pravom, uzvratio kako je u tim izjavama talijanskog predsjednika nemoguće previdjeti natruhe otvorenoga rasizma, povijesnog revizionizma i političkog revansizma. Rasizam, revizionizam, revansizam, pa dobro je rekao jer je upravo svega toga bilo u Napolitanovoj izjavi! Onda ovi iz EK vele kako smatraju Mesiceve izjave neprimjerenima, a onda novinari pitaju zar je pozicija Europske komisije da su događaji tijekom i nakon Drugog svjetskog rata u Istri "rezultat krvolocnog slavenskog ekspanzionizma i plana o etnickom cišcenju", zbunjena je glasnogovornica EK, koja valjda Napolitanove izjave nije ni procitala, odgovorila je da "Komisija ne ulazi u povijesne rasprave, niti ce sada ulaziti" te da samo Mesiceve izjave smatra neprimjerenima. Toliko o upucenosti ljudi iz EK. Eh sad stizemo to zajednice izjave. Prvu je objavio ured predsjednika Mesica i u njoj se medju inim kaze kako se rijeci Predsjednika Napolitana nikako nisu polemicki odnosile na Hrvatsku, niti je u njima bilo ikakve namjere da se dovedu u pitanje Sporazum o miru iz 1947. i Osimski i Rimski sporazumi, niti je u njima bilo revansističkih ili povijesno-revizionistickih inspiracija. Ali Mesicu, covjece Bozji, zar si ti zaboravio da su Hrvati Slaveni, da je Istra u Hrvatskoj i da, kada Napolitano govori o slavenskoj krvolocnoj mrznji u kontekstu fojbi koje su u hrvatskoj Istri naravno da pritom misli na Hrvate. I naravno da je iz njih izbijao i rasizam i revansizam i povijesno-revizionistickih inspiracija, koji su na talijanskoj politickoj i drustvenoj sceni prisutni vec duze vrijeme, da ne kazem od pamtivijeka, samo sto su sada izgovorene i na najvisoj razini, sto je po meni veoma zabrinjavajuce. K tomu Napolitano, kao sto se vidi iz njegove veoma uopcene izjave objavljene istoga dana u Rimu, nije povukao svoje izjave, docim Mesic jest. To znaci da Napolitano, jednom rijeci, i dalje misli i ima pravo misliti ono sto je i prije mislio koliko god da je to sto misli opasno, a Mesic ne smije vise misliti da Napolitano ne smije misliti to sto misli kolikogod da mislio da ima pravo to misliti i kolikogod da imao pravo to misliti. Pa nek mi sad netko kaze da nas svijet nije nakrivo posadjen. O tempores o mores!
srijeda, 14.02.2007.
Baba Dusanka - medijski magnat
Nekada davno, dok sam jos bio dijete, kada nije bas svako kucanstvo, osobito u selima - a sto je ovodobnim klincima sigurno nemoguce uopce zamisliti - imalo televizor, a neka niti radio, i kada je veliki dio ljudi bio nepismen obavijesti su o vaznim dogadjanjima razglasavani usmeno. Cinilo se to na nacin da bi za taj plemeniti cilj odredjena individua bubnjanjem u limeni bubanj u sredistu mjesta, uglavnom u prijepodnevnim satima kada bi u centru bio najveci broj mjestana, pozivala svekoliko pucanstvo na okupljanje jer eto ima se nesto vazno za priopciti. Kada bi se, po prosudbi spomenute individue, zadovoljavajuci broj mjestana okupio oko toga, rekli bismo danas, priopcavatelja, ova(j) bi prestao/la bubnjati i, vazda uz isti svecani uvod: "Daje se na znanje, daje se na znanje", procitao/la proglas tipa: u petak ce se u zgradi opcine Gornji Bundevci vrsiti upis stoke, neka dodju i svi vlasnici krmaca, ili u zadruzi se nastavlja otkup brzih dugorogih puzeva, cijena ovisi o brzini kojom puz pretrci sto metara, ili, nogometni susret izmedju NK Tikva i NK Kopatic odrzat ce se u nedjelju u 15 sati na kukuruzistu na Balinovcima kod stana Miljevica, ili, pak, grobar umoljava mladje parove da se o ovogodisnji kirvaj suzdrze od pipkanja na mjesnome groblju, i sve tako redom.
U mjestu u kojem sam ja odrastao tu je „vrlo odgovornu“ sluzbu obavljala jedna brkata i grlata baba Dusanka (samo ime govori daklem da je na tu duznost dosla po partijskoj liniji). I danas se sjecam kako se zbog te sluzbe smatrala tako vaznom kao da je u najmanju ruku predsjednica opcine. A zapravo je bila rijec o obicnoj pijanoj zenturaci koja je negdje u ratu naucila citati i u tome se zapravo iscrpljivalo sve njezino znanje i sav njezin intelektualni doseg.
No pustimo sada to, zelim reci kako u tome vidim prve izdanke proboja medija i informacije u covjekov zivot, bar u njihovu suvremenom smislu, koji ce vremenom rasti do neslucenih razmjera. Sada, u razmaku od nekih tridesetak godina, ne mogu nikako odgovoriti na pitanje kako to da se ta pojava od tako skromnih pocetaka razvila u tako snaznu i sveprisutnu pojavu, koja poput neke ruzne velike hobotnice svojim pipcima zadire u sve pore drustvenog i privatnog zivota? Kako se to dogodilo da su mediji postali tako vazni da ne samo da šire odredjene informacije vec stovise i oblikuju samoga covjeka, odgajaju ga po vlastitoj volji, namecu mu odredjenu ljestvicu vrijednosti, pa cak i teme svakodnevnih razgovora? Kako to da su mediji postali tako mocni da su od obicnog supljeg provodnika postali totemi i kumiri kojima se milijuni, pa i milijarde klanjaju kao nekom bozanstvu? Tko im je dao tu moc? Tko je dopustio da se njihov utjecaj tako snazno rasiri? Kome to ide na ruku? Tko je dopustio pojedincima i interesnim skupinama da se dokopaju medija, koji bi zbog svoje vaznosti trebali stojati u sluzbi opceg dobra, te se njima sluze kao mocnim (i veoma zlim) sredstvom za provodjenje vlastitih zlocudnih planova? Nikako ne mogu proniknuti koja je „causa finalis“ te pojave. A i to je toliko slozeno da na to nitko valjda ne moze pravo ni odgovoriti. Ipak, sve sto vise razmisljam o djelovanju i razvoju toga fenomena ne mogu a da ga ne dovedem u vezu s onim „misterium iniquitatis“.
Sto li bi na sve to danas rekla baba Dusanka, da se nije preklanjske zime smrzla u kanalu kod vatrogasnog doma gdje je utonula u san nakon popijene litre ljute sljivovice, one slavonske!?
