Eutanazija u prijevodu s grckog znači slatka smrt (e da su Grci poznavali sv. Franju vjerojatno bi smrt nazivali sestricom, no necemo sada o raznim dozivljajima smrti). Taj izraz, valjda da bi se prikrila prava narav toga cina, danas rabi za postupak, zakonom odobren u nekim zemljama, kojim lijecnici uz pristanak najblize rodbine i osobe nad kojom ce se taj cin izvrsiti, a u pravilu je rijec o bolesnicima koji boluju od neke neizlijecive bolesti, doticnog ubijaju. Da bi se posvijestila eticka tezina i nezakonitost takve odluke i cina neki se zalazu za to da se takav cin nazove potpomognuto samoubojstvo. No njihov glas se slabo cuje i nema gotovo nikakvog utjecaja u javnosti. Jednako kao cto slabo u javnosti odjekuje vapaj onih koji traze da se abortus nazove pravim imenom - ubojstvo nerodjenog djeteta. Bilo kako bilo, eutanazija se vec sada provodi u nekoliko zemalja, a to hoces-neses za sobom povlaci niz pitanja etieke naravi. Na prvome mjestu tko ima pravo drugome oduzeti zivot, pa bilo to i na njegov zahtjev? Treba li onda pustiti na slobodu i kanibala iz Rotterdama o kojem citamo u novinama ovih dana koji je ubio i pojeo nekog poznanika preko neta, te se sada brani kako je to ovaj od njega zatrazio. Ako dakle lijecnici i rodbina koji su ubili tamo nekog pacijenta u Nizozemskoj mogu danas slobodno setati ulicom, zasto onda oduzimati slobodu tome kanibalu iz Rotterdama, jer nema razlike - u oba su slusaja ubojstva pocinjena na zahtjev zrtve. Ozakonjenje jednoga takvog cina donosi jednu još vecu opasnost. Ta se sastoji u tome da je ubojstvo postalo legalan cin. Time je pravosudje zakoračilo na opasan i klizav teren jer je ocitome zlu dalo zakonsku pravomoć te se tako zapravo opasno priblizilo bezakonju. Ako se to poveze s pravom drzave da ubija teske zlocince (smrtna kazna) znaci li to da ce u buducnosti svatko moci sam uzimati zakon u svoje ruke i presudjivati svakome tko mu nije po volji. Takav jedan rasplet nije nemoguc buduci da drzava vec sada u ime jedne liberalno-individualisticke ideologije donosi zakon kojim jedni gradjani smije ubijati druge. Tko to smije odlucivati tko ima pravo na zivot, a tko ne? I koja je onda razlika između pobornika eutanazije i pobacaja i srpskih zlocinaca koji su u ime svoje ideologije ubijali nevine civile i rusili gradove? Nije li prava rijec za to stanje anarhija, a zna se da je upravo anarhija prethodila propasti svake civilizacije...
Mala nadopuna: Evo malo sam, a tomu sam sam krvi jer nisam bio precizan, bio pogrešno shvaćen od strane nekih mojih dragih posjetitelja. Stoga evo jedno dodatno pojašnjenje vezano uz ovaj post (isto sam napisao i u komentaru). Potrebno je razlikovati eutanaziju od terapeutske upornosti. Ja se naime najoštrije protivim terapeutskoj upornosti. Kada covjek samo vegetira, kada su mu odumrle sve mozdane funkcije naravno da nema smisla takvog covjeka odrzavati na zivotu buduci da je to stanje ireverzibilno. U postu sam mislio na slučajeve kada se covjek, još uvijek svjestan svega oko sebe, odlucuje u suradnji s najbilizima i lijecnicima zbog starosti ili teške bolesti svojevoljno svoj zivot privesti kraju, a to osudjujem jer to nije ništa drugo vec istodobno i ubojstvo i samoubojstvo. To je vrlo široka tema a ja sam u postu iznio samo neke natuknice koje ukazuju na besmisao i nedopuštenost jednog takvog cina. Evo nadam se da sam bio bar malo jasniji. Gibam sada. Sutra opet idemo na skijanje. Bokic svima.
| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
La mia vita o come trovare la via retta in un mondo immerso nel fango
ili
"ibis redibis numquam peribis in bello"
Moj mail:
sjeverko.jugic@yahoo.com

Mens enim est quaedam gignens et complens omnia, quae sine ullo aut initio aut termino temporis causas rerum naturaliter nexas ad utilitatem omnium summa et perfecta ratione moderetur.

«Tako, svaki od nas, kada se rodi i nastani ovaj svijet kao svoj dom, zapocinje svoj zivot u suzama. Pa iako nam je tada jos uvijek sve nepoznato i skriveno, ipak pri rođenju placemo, jer, zahvaljujuci prirodi, slutimo sto nas ceka i vec se unaprijed, suzna lica, tuzimo na tjeskobe smrtnoga zivota, i nasa dusa, jos uvijek tako nejaka i neiskusna, odmah s placem i jaukom svjedoci o naporima i olujama ovoga svijeta, s kojima se suocava vec na pocetku zivota».

Counters