Naturaliter
utorak, 03.01.2006.
Teatar apsurda
Prosao je jos jedan Bozic. U laznom sjaju i bljestavilu proslavljena je i Nova godina, nikako samo dokucit koji je smisao slavljenja iste. Ja je ne slavim ali vidim da se slavilo naveliko, bacale su se i petarde, grmili su vatrometi. Sada smo poput neke apsurdne glumacke skupine koja je odigrala svoju rolu za koju bas nikakve volje ni motivacije nije imala i sada, nakon sto su zastori spusteni, iznureni i iscrpljeni lezimo na daskama pozornice vlastitih opsjena i pogresnih ocekivanja i nada. Zapravo je sve bilo stihijski, predstava je odigrana pod budnom palicom njezina velicanstva božice novca. Uz nezaobilaznu pomoć svojih vjernih slugu razlicitih oblika promidzbe sa svih strana nas je obasipala, upravo bombardirala reklamnim porukama za najrazlicitije proizvode koje uopce ne trebamo. Naivcine! Opet su nas trgovci, te bijedne protuhe i izrodi gospodarenja sto na trzisnim se odnosima bazira, prevezli zedne preko vode a mi smo poput ovaca slijedili njihove pozive: Navalite, navelite!, i u toj suludoj utrci s vremenom i u nepodnosljivim guzvama isli se pokloniti - policama u ducanu. Da na njima nadjemo skupe darove kojima cemo potkupiti najdraze jer tako smo zdresirani, sve se za novac kupiti moze. Da tako kupimo svo ono vrijeme koje smo posvecivali sluzenju novcu namjesto boravljenju u prostoru ljubavi, tome gnjezdascu koje smo nekada tako vjesto znali graditi u vlastitim srcima a koje sada, zapostavljeno, jedva da broji par jadnih grancica pokrivenih dubokim snijegom i ledom pa u njemu vise nitko i ne boravi. Nestade sve one slobode i nesputanosti u ljubavi... Opet sam, zaglusen bljestavilom i bukom prodavaca magle, propustio priliku podsjetiti se istinske poruke Bozica, za ljubav je potebno tako malo: Bog, dva srca i djetesce, i skromni kutak pa bilo to i stalica. Ma mozda smo zapravo mislili da cemo Bozju ljubav privuci bogatim jelovnikom, uresenim stanom i okicenim drvcem. Bas smo mi ljudi djeca.
Tek mala crtica. Na Big brotheru je pobijedio on. Boravio je u bivsim prostorijama Jadran filma na Dubravi vise od sto dana. Mnostvo ga je gledalo. Njega i njegove drugove i drugarice koji su, ne znajuci kako drukcije, pokusali domoci toga iznosa pokazujuci svoje donje rublje, a neki bome i vise od toga, glupavim cerekanjem i svojim jos glupljim bezveznim zivotima. Svi su ih gledali i na kraju se divili pobjedniku, jer to je zapravo poanta: oni koji to prate zele poput njega osvojiti milijuna a da pritom sjede doma i nis ne rade. Poanta broj dva je da eto ne moras imati ne znam ti ja kakvu skolu, niti glumacki ili srodni talent pa da budes popularana. Dosta da udjes u kucu. Samo... jednom to zavrsi, svjetla se reflektora pogase, RTL ih je trebao da poveca gledanost, a oni ostaju to sto jesu mali obicni tinejdzeri, na koje ce svi brzo zaboraviti a san o slavi opet se pokazao kao baloncic sapunice koji se brzo raspline. Nisu li to upravo zbog svega toga donekle i unistene licnosti? On, pobjednik, pak vara zenu, ona to zna i prihvaca. Tim i sličnim moralnim stavovima (a i samom svojoj osobnoscu, primjerice nema nikakvu skolu) uputio je opasnu poruku, jer htio ne htio mnogi u njemu vide nekakav ideal. Ti pak njegovi stavovi o braku su prihvatljivi u određenom nekultiviranom socijalnom okružju koje jos uvijek u svojoj nutrini zapravo nije uspjelo do kraja nadici niti plemenske odnose, te niposto ne vrijedi niti se moze preslikati na drustvenu sredinu koja je, zahvaljujuci vrijednostima koje vec stoljecima njezini pripadnici zive, napravila vec bitan iskorak na planu kulturnoga i civilizacijskog napretka. No tko te pita, udica je bacena, a to i jest bio cilj. RTL-a i onih kojima ista dalekovidnica stoji u sluzbi.
Jeftina i opasna roba za usahle mozgove.
