i z l o g b l o g a

ja zudim za ljubavlju milijuna
i za milijunima
koje ce iznjedriti njihova ljubav
dok sjedim nepokretno satima
kao nesigurno nasminkana djecja lutka
pod crvenim svjetlom u izlogu

smijem se lijepo i blesavo
koci mi se vec pomalo i vilica
cekam da me netko obican pokupi i odnese ispod pazuha
izmjesti na neko drugo sigurnije mjesto
da me voli

volim se duriti i biti zao
kao moj omiljeni glumac
jer znam
da je moj novi ekskluzivni plasticno-umjetnicki oklop
neprobojan
kako zadivljujuce brzo zaboravljam
postao sam pravi ekspert u mucenju voljenih
ionako nema potrebe za patnjom
a srce mi je zavezno u cvor da ne bi plakalo

i tako fino pustam da mjeseci jure bestragom
ne zelim prstom mrdnuti da ih zaustavim
jer bi to moglo otkriti moju ljudsku prirodu

brzo starim
opak sam i opasan
ponekad se uplasim sebe u ogledalu
dok zurim uz more
koje uporno stoji i dosadjujem se s njim
jer sam u popularnoj knjizi procitao da tako treba

recikliram tudje ljubavi
umjesto da zivim svoje
sanjam bedra uspaljenih djevica
(treba mi taj topao zagrljaj ustvari)
ipak, za mrvu udivljenja prodat cu vam dusu
vec preksutra
al bez brige
nece ni to dugo trajati
imam jos samo 70 godina da da sve isprobam

evo, u znak dobre volje jeftino vam prodajem stih
zar nema nicega vise za sto vrijedi zivjeti i umrijeti?

tek ponekad, sjedeci u mraku
blijesteceg izloga
vracam ti se
sebi
i pitam se
tebe tiho izdaleka utopljen u ocaju
kamo pobjeci? kako to drugi ljudi zive?
ti me gledas mirno iz sume
sa planine
jer znam i sam
moram se jednostavno napokon dici
s te neudobne drvene stolice
i izaci vani
najgore je u cijeloj prici
sto me tamo ceka netko dobar
da mi pokaze put.