u mom naselju
31.03.2020., utorak
|
U naselju, kad se odvija uobičajeno, bude kako slijedi. Uz staru vodenicu polaže se tvrd okrugao sir desetmetarskog promjera. Po siru kiši i sniježi. Reže ga se malo-pomalo te on u vidu jednog prodirućeg trokuta postaje sve manji. Prodavač sira, golem čovjek žute kose, kojem zamalo da je dodijeljeno lice, nevjerojatno je spretan čovjek: vabi kupce i usput ubire telefonske brojeve debelih djevojaka svježih od dezodoransa, mirisne mesnate mase djevojaka uz koju se silno poželim priviti, samo lud čovjek to ne bi poželio. Jutrom stojimo u redu za kruh, potom u Dobroj mamici pijemo kratka žestoka pića. Tom se prilikom na dnevnom redu obično nađe i moja situacija. Da se njome pozabave jave se: zbor taksista, teoretičar umjetnosti, rasklimani bicikl i onaj slikar što je navodno slavan u Japanu. Zbor taksista izda priopćenje: Nije nam problem voziti i gledati u retrovizor umjesto u cestu; ti si mirna i pametna žena. Međutim, od ključnog je značaja da znaš: trebaš nekoga tko će te paziti! U tom smislu, predložili bismo kandidata – sebe. Teoretičar umjetnosti ustraje u nevjerici: Nije moguće da je svijet tako okrutan! Postavljajući preda me nerješive zagonetke – Tko je ljepši, ti ili cvijet? – dovodi me u neugodan položaj, a svoju ženu čini tužnom; tjerala se da sjedi uspravno i redovito odlazi frizeru. Slikar, kao i obično, predlaže da odletimo avionom, a rasklimani bicikl nakon svake svoje škripave rečenice širi oči i pravi stanku, grč koji izgovorenom ima podariti značenje. Kad mi dosadi slušati ih kako govore o mom predmetu, prosijem kroz sebe njihove glasove, pustim ih da se natalože i… ne dospijem daleko jer se ubrzo smetem od onog isijavanja za koje, kad se zaboravim, pomislim da su mušice što mi se roje oko glave. Mašem rukama da ih sklonim pa ugledam Mensura, vidim da i on ima isti problem i sjetim se: draga svjetlost. Razmijenimo po osmijeh. Prolaze dani, nebo zastiru oblaci. Podignem pogled, preleti ptica. Nekog posjeti vodoinstalater. Dim cigarete uvuče se u zavjese u nečijoj kuhinji. Prođu li vatrogasna kola, jedna od onih gospođa s malim psima udari aksiom: Negdje gori. Sune misao! Netko na trenutak zabludi, povede se za modom. Netko nekog lijepo pogleda. Pup izbije na grani moje platane. A onda jednog jutra: čovjek čovjeku postane kliconoša. Prestane se odvijati uobičajeno. Ne pretresamo više naše situacije. Da nešto nije u redu postalo je jasno kad su se parovi počeli razilaziti, kad se zla kob uvukla među grlice. Zapažanjima s balkona bilježili smo njihova sve češća i dulja razdvajanja; počele su letjeti nisko, bjesomučno. Svak je, tko je htio, mogao posvjedočiti njihovim razmiricama. Potom su učestale i sitne ptičje lešine. Sjajna perja svjetlucala su na suncu, trebalo je paziti da se u njih ne ugazi. Zatim su zatvorili Dobroj mamici i zabranili nam izlaske iz naselja. Nema više odlazaka među frizure. Zabranili su nam da šuljanjem uz izlog Alija Gadafija u Ilici 93, sunčanim popodnevima vrebamo zimski sladoled zamotan u mastan papir. Ni u ulici Vile Velebita, rekli su, nemamo više što tražiti, Vesna odavna već ondje ne stanuje. Vesna je mrtva. Svak svojoj samoći!, rekli su i rastjerali nas. Kad moja po meni uspuže kao bršljan, izađem u suton. Bacim se na vjetar i neki mi sitan cvijet iz svog mirisa prišapne nešto prosto i čisto. Netko meni nepoznat upita se kojim ulicama prolazim. Otkad mi je prvi put uručen poziv na mačje sijelo, za sebe se više ne bojim. Uz šikaru šipka, Mica, Ruby, Kiti, Miki i Sivko pojavili su se pod svojim pravim imenima, ozbiljniji no inače. Sjedili smo u krugu, na toploj polegnutoj travi, skriveni pogledima. Više od ovoga, o tom mi događaju nije dozvoljeno otkriti, ali mogu još napisati da unatoč svim psima koji mi od 1996. drže leđa, na sijelo i dalje imam otvoren poziv, a svaka zmija pristojno se najavi prije nego što mi se pokaže. Zato me i ne brine što vrane grakću sve osokoljenije. Uđem u najtiši predio, u veliko ledeno svjetlucanje. Slušam korake kako za mnom grabe po šljunku. Pomislim: Bože moj, kako je lijepo ići u smrt. Nebo je širom otvoreno, hodamo u koloni. Misli se noćas lede na tlu. |
25.03.2020., srijeda
|
Kasno je navečer, a ona je mlada i sama na otvorenom, na koljenima, glavu je zarila u dlanove. Saginjem se i dotičem je po ramenu; protegne se, zagrli me: Mrma je pala s petog kata! Oko nas stotinu nijemih portafona. Mrma je s petog kata pala kao kad te ostave pa želiš znati zašto, da nekako popraviš, ali uzalud je, ostave nas isto kao što nas zavole: zato što smo mi, a ne netko drugi. Pala je kao kad se potom zaljubiš pošto si tek mrvu ojačao, kad poniznost iz tebe počne istjecati tanahnim mlazom, taman kad se skutriš onkraj radosti, onkraj boli, dakle, prerano, uvijek prerano. Zaljubiš se, trenuci se zgusnu. Počneš zastajati da se još jednom osvrneš. Osjetiš se smušeno kao da si zametnuo ono nešto što si prethodno s posebnom pomnjom pospremio. Gdje li je ta zagonetna važna stvarca?, pipaš odsutno po džepovima, lažno zabrinut, kupuješ još malo vremena pred životom koji svemu uprkos odolijeva, koji što ga više plijeviš, no da… Za svaki slučaj pođeš još jednom isprobati jeku: odgovori ti voljeni glas! Stvar je izgubljena. Možeš tisuću puta izvjesiti natpis Oprez, pada žbuka!, ali kad je to ikoga spasilo? Prvi jasmin uvijek procvate prije vremena. Zaljubit ćeš se. Mrma će pasti s prozora. Bit će to tužno kao lijepa kutijica za tablete i dragocjeno kao zvuci prigušeni kabanicom. Zaljubit ćeš se, nastupit će doba privremene poštede. Zaljubit ćeš se, završit će doba privremene poštede. Bez puno riječi, ali s dosta suza, gledamo večeras kako se Mrmin krznati trbuh diže i spušta, gledamo krvavu njušku, gledamo u između, u sve. M. u zadnje vrijeme više ne dolazi, ne odlazi; tek se pojavi pa nestane. Mahne mi s druge strane. Sunčane. Uljuljkam li se u mislima, odnekud bane: Glavu gore! Počasti me izlaganjem o atavističkoj prirodi mišljenja. Sav se da tome da mi objasni kako stvari stoje, osobito po pitanju sadašnjeg trenutka i tjelesnog vitaliteta. Ne pobunim se, radije mu se uskratim, slušam. Tako ga volim najbolje što znam. |
