u mom naselju
25.03.2020., srijeda
|
Kasno je navečer, a ona je mlada i sama na otvorenom, na koljenima, glavu je zarila u dlanove. Saginjem se i dotičem je po ramenu; protegne se, zagrli me: Mrma je pala s petog kata! Oko nas stotinu nijemih portafona. Mrma je s petog kata pala kao kad te ostave pa želiš znati zašto, da nekako popraviš, ali uzalud je, ostave nas isto kao što nas zavole: zato što smo mi, a ne netko drugi. Pala je kao kad se potom zaljubiš pošto si tek mrvu ojačao, kad poniznost iz tebe počne istjecati tanahnim mlazom, taman kad se skutriš onkraj radosti, onkraj boli, dakle, prerano, uvijek prerano. Zaljubiš se, trenuci se zgusnu. Počneš zastajati da se još jednom osvrneš. Osjetiš se smušeno kao da si zametnuo ono nešto što si prethodno s posebnom pomnjom pospremio. Gdje li je ta zagonetna važna stvarca?, pipaš odsutno po džepovima, lažno zabrinut, kupuješ još malo vremena pred životom koji svemu uprkos odolijeva, koji što ga više plijeviš, no da… Za svaki slučaj pođeš još jednom isprobati jeku: odgovori ti voljeni glas! Stvar je izgubljena. Možeš tisuću puta izvjesiti natpis Oprez, pada žbuka!, ali kad je to ikoga spasilo? Prvi jasmin uvijek procvate prije vremena. Zaljubit ćeš se. Mrma će pasti s prozora. Bit će to tužno kao lijepa kutijica za tablete i dragocjeno kao zvuci prigušeni kabanicom. Zaljubit ćeš se, nastupit će doba privremene poštede. Zaljubit ćeš se, završit će doba privremene poštede. Bez puno riječi, ali s dosta suza, gledamo večeras kako se Mrmin krznati trbuh diže i spušta, gledamo krvavu njušku, gledamo u između, u sve. M. u zadnje vrijeme više ne dolazi, ne odlazi; tek se pojavi pa nestane. Mahne mi s druge strane. Sunčane. Uljuljkam li se u mislima, odnekud bane: Glavu gore! Počasti me izlaganjem o atavističkoj prirodi mišljenja. Sav se da tome da mi objasni kako stvari stoje, osobito po pitanju sadašnjeg trenutka i tjelesnog vitaliteta. Ne pobunim se, radije mu se uskratim, slušam. Tako ga volim najbolje što znam. |
