u mom naselju
05.02.2020., srijeda
|
Na kartu nas je stavilo veliko gradilište na kojem čekićem kuckaju Arjun, Gurdeep, Jaideep, Sandeep i Rohit – vidjeli smo ih na svoje oči, dok smo gledali morali smo staviti sunčane naočale! Nedjeljom se opruže u krevetima na kat, zagledaju u ekrane, noge izbace kroz prozore, pomalo prošeću. Vamo-tamo. Nedjeljom naseljem bauljaju i mladi doseljenici koji su naučili osnove: Ti si lijepa. Oči su mi veće od želuca svaki put kad se susretnu s njihovima. Iz one magle od koje se posijedi preko noći izranjali smo polako, urušeni u se, mi umorni gavranovi, rasklimani bicikli, šepavi građani. Nekim su psima otkazale stražnje noge, njih smo za sobom vukli u nosiljkama. Pse držimo jer nam se u prsima rasprsla jezgra atoma ili ispraznio akumulator. Kako kome. To, doduše, ne vrijedi za uspravnog debelog dječaka koji se također nedjeljom, poslije ručka, u čistoj trenirci, s ukrasnom vrećicom u ruci otputi na rođendan kakve razredne prijateljice, a ne vrijedi ni za našu aberaciju, našeg junaka: čovjeka s okusom mentola. On u prsima nosi sat na kojem je vrijeme stalo. Noći u magli bile su hladne. Pokriveni duhom zajedništva usnivali smo privijajući se uz tranzistore. Kad smo izronili, dočekala su nas topla predvečerja puna južnog vjetra. Mensur i ja ponovno šurujemo uz kontejnere, dokoni kao čaplje, makar se njemu mora priznati da je uvijek on the lookout. Pljuckamo koštice. Čovjek s okusom mentola ravnodušan je prema našim glupostima. Opće je poznato da on nema vremena. Toliko je usredsređen da kad prođe, vlati trave smiju mu se iza leđa. Odjeću ne zna uprljati pa danima nosi istu. S čovjekom s okusom mentola nemam osobit odnos jer on nije tip od odnosa, ustremljen je vertikalno. Ne znam jede li istu hranu kao i mi ostali, ali različit je: koža mu je tanka i čista, a oči bistre. Šteta što je škrt na pogledima, što ih upravljuje samo u sebe i nebo. Razumijem ga, rođen je nježan i spor. Oko njega su stupali ne mareći za zraku titravog kasnoproljetnog sunca. Zbog toga su mu se oči mogle napuniti suzama, ali rođen je kao dječak, nije se htio uvaliti u dodatne nevolje. Čekao je da mu se obrate. Umjesto najtoplijeg i najmekšeg tražio mjesto na kojem neće smetati. Ako bi i požurio, njegova žurba nije imala pravo prvenstva. Naučen je da svoj stolac uvijek podvuče pod stol. Da ostane sam. Žao mi je što se nikad nećemo odnositi jer volim kad prođe pa za sobom ostavi svježinu i brisani prostor. Tada i Arjun i Gurdeep i Jaideep i Sandeep i Rohit, i psi i doseljenici, i Mensur i ja, i debeli dječak, svi udahnemo malo dublje, zrak malo čišći. Kad bi on to barem znao. |
