u mom naselju
14.01.2020., utorak
|
Proglašeno je opasno onečišćenje zraka. Građane se poziva da ne izlaze iz svojih domova, djecu neka odvrate od igre na otvorenom, pse neka pripuste k sebi. Obuzima me nesvakidašnje uzbuđenje, poriv da širom otvorim prozore i stan provjetrim otrovnim isparavanjima. Ipak, zadovoljavam se običnim odlaskom u šetnju: baš je u mome naselju atmosfera najgušće napučena toksičnim česticama – takvo što ne propuštam! Malokad je ovako mirno i tiho. Dišem duboko i sa zadovoljstvom, što bi se reklo punim plućima – stapam se sa stvarnošću i to me krijepi. Prolazi jedna žena. Preko usta i nosa navukla je šal, pristupi nam se razlikuju. Tiho je kao kad napišem pjesmu. Tiho je kao pred praznik ili čin vjere. Tiho je kao onda kad bi u djetinjstvu nestalo struje: onako najljepše tiho kad mrak neočekivano obavije one koji se vole pa odjednom ništa više ne moraju, mogu si čuti glasove, zaboraviti na svađe, potražiti se pipanjem, naći dodirom, uzbuđeni zbog tog susreta koji izmamljuje osmijeh i potvrđuje da je sve kao i inače: ne vide se, ali zajedno su. Grančice su bjeličaste, pune mraza. U naselju je najljepše baš za ovakvih dana kad smo svedeni na svoju mjeru, kad smo tek ljudi na rubu grada, uglavnom u siromaštvu, uz veliku cestu i kolonije ptica koje još nisu odselile. Ne bojim se naših karcinoma, shizofrenija i alkoholizama, rijetko su istiniti: svima ih preporučujem! Susrećem sakupljača boca iz ulaza preko puta mojeg. Nešto postoji među nama. Spušta se na visinu moga niskog psa, dodiruje ga. Razgovaramo o svemu onome što sada zbog hladnoće više ne možemo činiti. Voziti bicikl na primjer – odoše sinusi! Kad neki drugi građani ispaljuju petarde, on svojoj mački u dnevnom boravku podigne šator. Takav je to čovjek. Nosi jeftinu srebrnu burmu. I po tome znam da je dobar, a ne ohol: postao je muž, usudio se pogriješiti. Pozdravljamo se, on se vraća čeprkanju po kontejneru, ja svojoj egzaltaciji. Bog će uskoro upaliti ulične svjetiljke. Povlačim se, u skladu s proglasom o onečišćenju. |
