19.12.2005., ponedjeljak

And put your light out...


Što čovjeka tjera da ubije? Što to mene tjera da ubijem? Otkud taj stravičan i nepoznat poriv da nekome smrskam glavu, zabijem nož u prsa ili ga jednostavno zadavim? Ruke mi se tresu dok ovo pišem. Trnci mi prolaze tijelom. Osjećam kao da ću iskočiti iz vlastite kože. Mislim da neću izdražati još dugo. Želja je nevjerojatna. Plazi mi umom i ne da mi razmišljati. Ne pretpostavljam moguće posljedice, samo želim utažiti žeđ. Jesam li oduvijek bila takva ili sam tek sada ugledala svoje pravo lice? Jesam li ubojica? Mogu li uzeti nečiji život, jesam li ja za to sposobna? Najgore od svega je to što jedini strah koji imam je taj da nisam sposobna. Jer, što sam ja onda, ako nisam ubojica? Osjećam da ću učiniti nešto impulzivno, naglo, neplanirano i sve će propasti. Izgubljena sam. Ne nalazim se više nigdje. Ljude koje znam ne poznaju mene. Ne znaju zapravo kakva sam. Nekad bih željela da znaju. Da više ne moram glumiti. Ne da mi se. Predugo to radim i maska više nema svoju funkciju. Umjesto da štitim sebe, štitim vas, od sebe same. Kako patetično! Oduvijek sam znala glumiti savršenu dramaqueen. Pokažeš ljudima da si malo gluplji od njih i sva su ti vrata otvorena. Ubila bih svakoga tko me natjerao da glumim. Nažalost, prva sam u redu, jer sama sebi najviše štetim. Moram se pribrati. Drugog izlaza nemam. Kao da znam što moram učiniti i svijest se s tim pomirila. Trebam samo biti smirena.. duboko udahnem, uzmem metalnu šipku, sakrijem se u mračnu ulicu, podignem ju iznad glave i čekam. Prolazi neka žena. Žuri se negdje. Mislim da me osjeća, mislim da zna da sam ovdje. Moj luđački pogled ju prati. Mirišem ju. Ima sladak miris. Gotovo da ju mogu progutati. Okreće se ali me ne vidi. U mraku sam. Nastavlja hodati. Ja ju pratim. Osjećam kako joj adrenalin raste. Tresem se. Zna da sam ovdje. Prvi udarac u potiljak, da ju srušim na pod. Sad je lakše. Udaram gdje stignem. Krv pršti po mome licu. Oblizujem usne. Krv mi je u ustima. Topla je, ali se brzo hladi. Udaram šipkom po glavi. Lubanja puca. Tup zvuk. Srce mi se polako umiruje. Nisam sigurna koliko dugo udaram. Glave gotovo više da nema. Udaram po tijelu. Mekše je. Udarci ljepše sjedaju. Lomim kosti. Tek sad pomišljam da je mrtva. Ispuštam šipku iz ruku i saginjem se. Uzimam ju za ruku, krvava je. Mazim se njenom rukom po svome licu. Razmazujem krv. Molim za oprost. Odlazim.

«Dobro je, Marina..» čujem glas. Sjedim. Ne osjećam više vrijeme. Ustajem, odlazim do prozora i skačem. Petnaest katova je više nego dovoljno.

Marina je morala umrijeti. Ispunila sam njenu želju. Da zaštitim sebe morala sam ju ubiti. Postajala je previše glasna. Jedno tijelo je premalo za nas dvije. Tiho je bez nje. Čujem svoje misli kako odzvanjaju. Mislim da mi nedostaje.

( ... )



- 20:51 - komentiraj (16) - ispiši - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< prosinac, 2005 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Image Hosted by ImageShack.us

narcisoidnost uključena/isključena

meni dragi i zanimljivi blogovi

Opis bloga

Pozdrav svima! Nadam se da ću čuti puno konstruktivnih kritika i, naravno, još više komplimenata :), te da ćete s uživanjem čitati. Just remember, keep the light on!

Nekoliko citata...

"Madam, without you, life is like a broken pencil - Pointless."
Edmund Blackadder

"Mercyful death how you love your precious gift."
"Then put out the light. It once put out thy light, we cannot give vital breath again. It's needs must wither."
the vampire Lestat

"Ako noćas vijesti jave da sam nestao bez traga, smiri se ne plači od sreće. Moj pokvareni osmijeh dobro pogledaj vidjet ćeš đubre, kao ja, ne umire. "
Hladno pivo

"Pripovjedaču, de pomozi. (Neću.)"
Collisioncourse

"Reći ću samo jedno, a to su dvije stvari: red, rad i disciplina!"

"I said I want the truth."
"You can't handle the truth!"
A Few Good Men

javite mi se na

poison_narcisa@yahoo.com

Priče

Pripovijetka tužne Eho

Eho je bila planinska vila, ljupka i lijepa kao ostale vile, ali je bila velika brbljavica. Uvijek je njena riječ bila posljednja. Jednoga dana, dok je Zeus sjedio na zabavi s vilama, iznenada se pojavi Zeusova žena Hera. Vile su se bojale Here, pa su htjele pobjeći, a Eho, da bi skrenula pažnju sa svojih prijateljica, stade pripovijedati na dugo i široko. Najednom Hera primijeti da su sve vile nekud nestale. Tada ona sav svoj bijes iskali na vili Eho. «Ti, sa svojim dugačkim jezikom!» vikala je Hera, «ti moraš uvijek imati posljednju riječ, ali to je jedino što ćeš imati. Više nikad nećeš moći prva progovoriti; samo ćeš ponavljati posljednje riječi drugih!»
Ubrzo poslije toga osjeti Eho svu strahotu te kletve. Ona se, naime zaljubi u lijepoga, ali taštog i bezdušnog mladića, koji se zvao Narcis. U nadi da će joj nešto reći, Eho ga je pratila svuda kuda je išao. Jednoga dana ode Narcis s prijateljima u lov. Obilazeći lovište najedanput primijeti da je zalutao, i počne vikati: «Ima li koga ovdje?» «Ovdje!» odgovorila je Eho. «Dođi k meni!» vikao je Narcis. «Dođi k meni!» ponovila je sva radosna, žureći prema njemu da ga zagrli. «Ne dotiči me se!» uzviknu mladić. «Ostavi me na miru!» «Na miru!» odgovori Eho i žalosna ostane gledati za Narcisom.
Poslije ovog događaja povukla se Eho u šumu i tamo uvenula od tuge, ali je njen glas ostao.
I danas možeš čuti u brdovitim i šumovitim predjelima, kako Eho ponavlja tvoje zadnje riječi.

Grčki mit

Narcisova povijest

Narcis nikad nije mislio na Eho, ili bilo koju drugu vilu. On je volio samo sebe. Ali, jednoga dana bio je toliko neljubazan prema jednoj vili da se ona obratila boginji osvete i zamolila je: «Učini da Narcis jednom osjeti što to znači kad mu netko, koga on voli, ne odgovara na ljubav!» Boginja usliša njenu molbu na slijedeći način: Narcis ode u visoka brda i naiđe na jedno jezerce sa bistrom vodom kao suza, okruženo visokim stijenama tako, da nikakav vjetrić nije mogao zatalasati vodu. Narcis klekne da se napije vode i po prvi put ugleda svoj lik jasno, kao u zrcalu. Očaran tim lijepim licem, nagne se još jače. «To je zacijelo neka vodena vila», pomisli on. Poželio je vilu poljubiti, ali lik nestane u valovima. Narcis osjeti kako mu ljubomora razdire srce i kad se lik ponovo pojavi, Narcis ispruži ruke. I slika u vodi učini isto. Ali kad su mu ruke dotakle vodu, lijepo stvorenje ponovo nestane. Tada Narcis reče: «Ako te ne smijem dotaći, dopusti bar da gledam tvoje lijepe oči». Slika ga je netremice gledala, a Narcis se tako jako zaljubi u lijepu sliku u vodi da više nije htio otuda otići. Postao je sve bljeđi i mršaviji, dok nije sasvim nestao.
Kad su ga vile otišle tražiti, našle su samo jedan lijepi cvijet, nagnut nad vodom. Taj cvijet nazvale su narcis.

Grčki mit